Iako je neosporna činjenica da Balašević majstorski umije “pogoditi žicu” samo jednim stihom kojim evocira neko davno, sretnije vrijeme, pregrubo bi bilo etiketirati ga kao banalnog ili patetičnog autora. On je samo dječje iskreni romantik kojeg tragično pogađaju sva zla ovog svijeta.
Lakše bi bilo nabrojati pjesme iz Balaševićevog opusa kojim nije uspio naći put čak i do najtvrđih srca, nego one kojima jeste. Kompletno njegovo stvaralaštvo odiše sjetom, čežnjom, nostalgijom, evociranjem uspomena i bijegom u sretniju prošlost.
Jedna od takvih definitivno je i pjesma “Neki novi klinci”. Objavljena je 1979. godine na albumu “Rani mraz” istoimene grupe čiji je Balašević bio član. On je autor i stihova i kompozicije, kao uostalom i u svim ostalim njegovim pjesmama. O svojoj, sada već kultnoj pjesmi, Balašević je rekao:
-“Neki novi klinci” je mala nostalgična pjesma o djetinjstvu, konkretnije o mom djetinjstvu, od početka do kraja, i nekim današnjim danima. Jednom, gledajući drveće u ulici Jovana Cvijića u Novom Sadu, shvatio sam koliko je vremena prošlo otkad je posađeno. Nikad nisam obraćao pažnju na drveće, ali sam se sjetio kako su nekad davno sjekli stare glogove i sadili nove. Sad je to već staro drveće. Tad sam počeo da razmišljam šta se sve dogodilo od 1960. godine kad sam bio jedan od boljih klikeraša u ulici.
Ono što je posebno zanimljivo za ovu pjesmu je i saznanje da ona za temu nema isključivo prošlost, djetinjstvo i uspomene. Pjesma “Neki novi klinci”donosi i sliku prolaznosti vremena. Od sadnje oraha na dan kad je rođen, preko gašenja svijeća sa torte za deveti rođendan, do susreta sa školskim drugom koji vodi svog sina.
To je život, to je surova kob vremena, to je smjena generacija, to su trenuci istinske sreće i najveće tuge, to su usponi i padovi, to su uspomene i ožiljci o kojima jedino svjedoče guste krošnje. To je ulica Jovana Cvijića…
