Malo je onih koji su na tako znalački, sugestivan i plemenit način pjesmom prizivali slike bivšeg bosanskog života kao što u to činili Behka i Igbal Ljuca. Na samo svoj specifičan način donosili bošnjačku i bosansku sazlijsku muziku. Čuvali tradiciju od zaborava. Duše satkane od sevdaha, a živjeli sevdah. Oni su zapravo posljednji autentični tumači sazlijske sevdalinke. Donosili je na starinski, izvoran način. Ona pjevala decenijama a on kucao uz saz.
Srce i duša
Behka Topčić je još kao dijete znala učiti po tehvidima. Kasnije nerijetko zapjevati po sijelima i teferičima. Udala se na Vratnik za harmonikaša Asima Majčića sa kim je dobila sina Ibrahima. Njih dvoje su uveseljavali narod na raznim prigodama. Spravljanju bestilja, ćetenijadi, prelima i svadbama. Uporedo radila na prodaji tekstila u Sateksu. Zbog njegovog grijeha učinjenog prema njoj rastavili su se. A on sve dok nije ‘89. preminuo sebi nije dao oprostiti, pa tako ni harmoniku zasvirati. Pjevala Behka i svadbe i slična veselja uvijek nasmijana, puna života. Vrcala radost iz hanume uvijek odjenute u bosansku narodnu nošnju. Srela Igbala koji je od svog djetinjstva volio saz. Učio ga godinama svirati kod slijepog učitelja sazlije na Brajkovcu iznad Širokače. On je jedno vrijeme bio u braku sa Fatimom sa kojom je imao posinka Sinana i njenu bratičnu Merdžanu.
Spojila Behku i Igbala ljubav prema muzici. Potom joj se dopao onako odjeven u tradicionalno bosansko ruho. Crni femen od čohe, jagluk od beza zlatom vezen, čakšire od čohe a na glavi crveni fes sa crnom kičankom. Sevdah hanuma prihvatila brak. Voljeli se i bili povezani. Radili ne samo za pare, nego i za vlastiti ćeif koji im je bio najbitniji. On je pratio tiho kucajući terzijanom po žicama saza, a ona nazalnim prodornim glasom defom i zveketom nakita ga pratila. Tako svako ne može ni svirati, ni pjevati. Pročulo se za njih pa dolazili i obični i poznati ljudi da ih vide i čuju. Ispunjavali goste u kafani Kolobara, aščinici na Čaršiji, Babića Bašći, Bentbaši, Vratniku, Kod Mehe… radošću, trenutnom srećom jačajući krhke duše protiv okrutne životne stvarnosti.
Teško je definisati fenomen kakav su bili Behka i Igbal. Čaršija je bila uz svoj duet, atrakciju koju je narod volio da sluša. Volio je da sluša to muziciranje precizno i emotivno. Jer kako su često kazivali, uz sazlijsku sevdalinku treba da utapa i srce i dušu. A oni su upravo sa dosta osjećaja izvodili poravne sevdalinke: „Bajram ide, Bajramu se nadam“, „Akšam dođe, jacija se sprema“, „Il’ je vedro il’ oblačno“, „Pita Fata Halil mehandžiju“, „Star se ćurčić pomamio“, „Od sevdaha goreg jada nema“, „Teško meni jadnoj u Saraj'vu sama“…
Palo u zaborav
Uvlačili slušaoca u magiju sevdalinke i u svijet vlastite mašte, savršenom i darovitom interpretacijom uz kuckanje Igbalovog saza. I tako sve dok ih smrt ne rastavi. Behka je umrla u 68. godini, a Igbal nedugo za njom u 72. Utihlo sve i palo u zaborav. A desetljećima narod je znao uživati u prirodi, šetnji kroz mahale, mirisu ljubavi i života, naslušani i ispunjeni sevdahom koji je tada odzvanjao čaršijom i šeherom.
Izvršavala obećanja
Kada bi obećala da će doći na neko veselje, ništa je nije moglo spriječiti da svoje obećanje izvrši. Jedne prilike je bolesna, sa visokom temperaturom pjevala na svadbi, kažu stotinjak pjesama.
Nije znala pjevati tiho
Behka uz razglasni sistem, odnosno na mikrofon nije znala pjevati tiho. Kada bi podviknula činilo se da zidovi pucaju, a onda kada joj je Igbal rekao da bi trebala tiše da pjeva ona mu je kazala i sam znaš da se sevdah ne pjeva bez duše.
Bez pojačala
Jedne prilike Behka Ljuca je pjevala u Gradcu na moru, u bašči jednog restorana. Kažu da stolice nije bilo ni za iladža. Čak i gazda je stajao i bez daha je slušao govoreći da njen reski i čisti glas tako odzvanja da joj ne treba ni jedno pojačalo.
Tek ‘84 objavljen album
Behku i Ljucu svi su hvalili, svi im obećavali realizaciju nosača zvuka i sve se na tome završavalo. Nikom ništa. Tek ‘84. Diskoton je objavio njihov LP, a poslije i rahmetli Omer Pobrić objedinio dvadeset njihovih najljepših i najstarijih sevdalinki.
Piše: J. DURIĆ
