Za vječnost će ostati upamćeni njegovi hitovi „Za venčanim stolom“, „Ramo druže moj“, „Esmeralda“, „Zašto su ti kose pobelele druže“, „Sine moj“, „Sviraj violino“ „Srce cigansko“ „Moja Amela“, kao i pjesma koja možda nije prva asocijacija na ovog neprevaziđenog umjetnika, ali je sasvim sigurno pjesma koja je sazdana njegovim umjetničkim senzibilitetom, „Alisa ne idi“. Pjesma je objavljena na albumu „Muharem Serbezovski“ iz 1973. godine, a nepotrebno je napominjati da je Serbezovski i autor pjesme.
Za pronicanje u srž ove pjesme nije potrebna posebna vještina u interpretaciji pjesničkog teksta. To, naravno, ne znači da je pjesma bez umjetničke vrline. Naprotiv! Pjesma je jasna, precizna, direktna i lična. Donosi sliku stanja duše lirskog subjekta, koji nakon porodične drame ostaje ranjene duše i slomljenog srca, a najviše pati za kćerkom, koja ga prisiljeno napušta.
Samo se roditelj, koji je prošao kroz isto iskustvo, može u potpunosti poistovjetiti sa autorom ovih stihova. Duševni lom maestralno je dočaran plačnim glasom Muharema Serbezovskog, koji i tim postupkom dočarava duševne lomove i patnju.
Pronalaženje u stihovima
Zanimljivo i sam Serbezovski je nedavno dao svoje viđenje ove pjesme:
-Pjesma je nastala po istinitom događaju. Alisa je rođena 1967., a ja sam pjesmu snimio 1969. godine. Bila je megahit. Prva pjesma u Jugoslaviji posvećena djetetu. Gdje god sam je pjevao, svi su plakali. Alisu je kao jako malu majka odvela u Tursku, gdje joj je živjela baka. Tek nakon nekoliko mjeseci sam saznao za to, te smo se sa dva automobila zaputili u Tursku da je ukrademo…
Kada umjetnik u svoje stvaralaštvo unese lično, doživljeno, u ovom slučaju prepaćeno, to djelo mora naći odjeka u publici, jer se ogroman broj ljudi pronađe u tom iskustvu. Nije to ništa ni strano, ni nepoznato. To je naše, lično, samo iskazano tuđim riječima…
