Nije otkriveno ništa epohalno kada se ukaže na konstantnu evoluciju u muzici. Iz godine u godinu nastaju novi muzički pravci i trendovi. Neki žanrovi se sjdinjuju, drugi nestaju, a treći se spontano pojavljuju. Isto tako se mijenjaju i pravila ponašanja u muzičkoj industriji. Ranije, ukoliko ste se željeli baviti estradnim poslom, obavezno ste morali biti muzički obrazovani. Nekoliko decenija kasnije, dovoljno je bilo da posjedujete dozu muzičkog talenta, dok danas ni to nije neophodno. U eri digitalne obrade zvuka i dodavanja kojekakvih efekata, svako ko posjeduje računar može sebe smatrati estradnim umjetnikom i zvijezdom.
Diskografski opus
Jedan od onih velikana na čijem primjeru jasno možemo vidjeti šta je značilo biti estradni umjetnik, definitivno je Ivo Robić. U vrijeme kada je šlager bio najpopularniji muzički izražaj, Robić se iskristalisao kao jedna od najvećih jugoslovenskih zvijezda. Diskografski opus od preko 70 ploča izdatih što u Jugoslaviji, što u Njemačkoj, što u Čehoslovačkoj, djeluje više nego impresivno. Iz tolikog broja ploča izrodio se i veliki broj neprolaznih hitova. „Samo jednom se ljubi“, „Ta tvoja ruka mala“, „Serenada Opatiji“, „Meksiko“, „Zbog čega te volim“, „Grade moj“, su samo neki od tih hitova, a kada se govori o njegovom opusu obavezno se mora pomenuti i neprolazni hit „Moja mala djevojčica“. Pjesma se u narodu ukorijenila pod imenom „Tata kupi mi auto“.
Riječ je o kultnom duetu kojeg je Robić ispjevao sa Zdenkom Vučković. Pjesma je premijerno izvedena 1958. godine na festivalu u Opatiji. Kompoziciju potpisuje Milutin Vandekar, a stihovi su izašli iz pera Alke Ruben. Nepotrebno je naglašavati da je pjesma pobijedila na festivalu, dok je petnaestogodišnja Zdenka pobrala sve simpatije publike, te u narednim godinama izrasla u prvu pravu tinejdžersku senzaciju u Jugoslaviji. Period koji je uslijedio, donio joj je još mnogo festivalskih nastupa, te brojne nagrade.
Naivno maštanje
Sama pjesma donosi sliku očevog opisa svoje kćerke. Sva ljubav i ponos koje osjeća prema njoj, ogledaju se u njegovom oslovljavanju nje riječima – moja mala djevojčica. On je opisuje kao i svako drugo dijete, koje je puno veselja, koje voli šetnje i priče, ali koje kao i sva druga djeca mašta o stvarima koje ne posjeduje. Djevojčica ima mnogo velikih želja, stoga dječje razdragano i bezbrižno pred izlogom traži od oca da joj kupi sve ono o čemu u svojim dječjim snovima sanja. U ovom slučaju auto, romobil, bombone i ostale stvari koje su predmet njenih želja ne smijemo doživljavati kao aspiracije ka materijalnim zadovoljstvima, koliko kao jedno naivno i iskreno maštanje o nekom sretnijem životu jednog djeteta, koje je potpuno nesvjesno da već živi prilično sretnim životom.
Velika većina nas je u jednom trenutku svog života imala slične želje. Onda čovjek odraste, pa shvati koliko je zapravo imao, te da mu nije trebalo ništa više. Baš kao što je Zdenka Vučković odrasla i svoju karijeru okončala nastupom na Zagrebačkom festivalu pjesmom „Odrasla je djevojčica mala“. Isto tako je i muzika, ako ne odrasla onda evoluirala ili degradirala, pa umjesto stihova „moja mala djevojčica“ slušamo „kakav ti p*kaš imaš, bebo“…
