Na prste jedne ruke mogu se nabrojati izvođači koji su malo objavljivali, a ostavili takav trag iza sebe, da živomo u zabludi kako su objavljivali decenijama, pa se iz tolikog obimnog opusa mogu nabrojati mnoge njihove neprolazne pjesme. Jedan od takvih fenomena je i Miladin Šobić. Nestvarno djeluje saznanje da je čovjek, slovom i brojem, objavio dva (2) albuma! Prvi album „Ožiljak“ objavljuje 1981. godine, a iduće „Umjesto gluposti“.
Dva albuma
Ako je nabrojati njegove albume lak posao, nabrojati pjesme koje su se u vječnpost urezale je mnogo teže. „Stare novine“, „Džemper za vinograd“, „Od druga do druga“, „Đon“, „Ne pokušavaj mijenjat me“ su samo neke od takvih. Među te, kultne, u vječnost urezane, spada i „Kad bi došla Marija“, koja je objavljena na onom prvom albumu „Ožiljak“.
S obzirom da je najproduktivniji bio kao student, ne čudi što ova pjesma donosi lirsku ispovijest jednog studenta. On usamljen u studentskoj sobi provodi dan, uronjen u sopstvene misli, koje inače lete od teme do teme, od svakodnevnih interesovanja do apstraktnih kontemplacija, ali sada imaju samo jednu preokupaciju – Mariju. To je ona klasična životna situacija u kojoj se nađe zaljubljen čovjek, pa sve dotadašnje primarne stvari postaju sekundarne, tercijalne, ili pred ljubavnim naletom potpuno gube na značaju. Kakvog smisla ima spremanje ispita, slušanje ploča, vježbanje gitare ili čak jelo, kad negdje postoji neka Marija, koja je na momenat zabljesnula i nepovratno osvojila srce mlađanom studentu. Kao skamenjen, u tom momentu ostao je junak ove romanse, pa jedino što želi i čemu se nada je povratak tog trenutka, koji se isključovo može vratiti Marijinim dolaskom. Sve bi mnogo ljepše bilo kad bi došla Marija…
Slamka spasa
U borbi protiv glupih popodneva koja dave, naš lirski subjekt pokušava naći bilo kakvu slamku spasa, pa čak i od građevinskih radnika traži pomoć, kada moli da prate eventualni dolazak autobusa u kojem bi mogla biti Marija.
Ta borba je izuzetno teška i ma koliko da je zaljubljen čovjek pun elana i poletne energije, često klone duhom ukoliko se situacija ne odvija u željenom pravcu. Zbog toga je on sebi svakim danom sve manji drug, a osmijeh s ledom je posljednji trzaj koji pruža u toj borbi.
Koliko najveći umjetnici imaju slične sudbine pokazuje činjenica da je još jedan pjesnik u svojoj pjesmi dozivao Mariju. I Vladimir Majakovski je u svojoj bezvremenskoj poemi „Oblak u pantalonama“ strpljivo i smireno čekao i dozivao Mariju. Na kraju mu se obilo o glavu. Iz njegovog primjera vidimo da je nekad bolje i ne dočekati onoga koga čekamo. U Šobićevom primjeru to nije slučaj, jer sve bi mnogo ljepše bilo kad bi došla Marija…
