Vasilija Radojčić je bitisala na muzičkoj sceni sedamdesetih, kada su se dobri interpretatori i kvalitetna muzika vrijednovali po vrsnim vokalima i hit pjesmama. Turbo folk nije ni postojao. No, i sada kada je prisutan kao naplavina, ne može baciti u sjenu folklornu tradiciju jer tu su čuvari narodnog stvaralaštva. A Vasilija Radojčić je jedna od tih.
Darovita
Rođena je 1936. godine u Kragujevcu gdje se odškolovala. Na Filološkom fakultetu se opredijelila za francuski jezik. Muzikalna i darovita djevojka konkurisala je na Radio Beograd na kojem je počela ‘58 da radi kao solista. Njena izvrsna interpretacija sa zdušnim izražajem kroz pjesmu plijenila je krute kritičare tog vremena, ali i publiku. Njeni višebrojni snimci ostali su u arhivi budućih naraštaja. Snimala je i komponovane pjesme i sve su postale evergrini. Pjesme koje se pamte poput „Dimitrijo sine Mitre“, „Mito bekrijo“, „Veseli se kućni domaćine“, „Mitke i Koštana“, „Srce moje tiše, tiše“, „Zašto pitaš kolko mi je leta“, „Zapjevala sojka ptica“, „Kiša pada trava raste“, „Obraše se vinogradi“, „Ajde Jano kolo da igramo“, „Tamna noći tamna li si“ „Svekrvo bre“… samo su neke pjesme iz fono zbirke ove sjajne umjetnice.
Neizbježno je pomenuti njenu duetsku numeru sa Tozovcem „Zar je naša ljubav lažna bila“, kao i pjesma koja nije slučajna nego sudbinska „Na Uskrs sam se rodila“. Vasilija ju je ispjevala jer je rođena baš na taj dan. U svom repertoaru nerijetko je interpretirala grčke pjesme, sevdalinke, zabavnu i starogradsku muziku. Neizbrisiv trag u muzici ostavila je pjevačica koja se po mnogo čemu razlikovala od svojih kolegica iz branše.
Bila je drugačija i osebujnija dama. Svoju privatnost je čuvala samo za sebe od javnosti. No, zna se da je svog supruga Milana Đorđevića sasvim slučajno srela na ulici i pogledom se rasplamsala ljubav. A slučaj je htio da on bude bubnjar u bendu Duška Radetića koji je pratio na turneji. Tada su se spojili i samo ih je smrt rastavila. On je kasnije radio kao muzički urednik na Radio Beogradu. Iz tog braka dobili su kćerku Mirjanu. Sve godine koje je živjela bez njega bile su joj patnja.
Uz zvanje istaknutog umjetnika Jugoslavije 80-te a prije toga i Srbije, Vasilija je nosila titulu predsjednika Udruženja estradnih umjetnika. Nijedno priznanje nije dobila od države čiju je tradiciju očuvala.
Besmrtnost
Snimila je 60 antologijskih pjesama. Najveći broj arhivskih snimaka sve za PGPRTB a kasnije PGP RTS. Upravo ta izdavačka kuća obećala joj je trostruki album a izdali su CD „Pjesme koje se pamte“ na nekoj beznačajnoj kompilaciji. Preminula je 2011. godine. Njena besmrtnost je nešto što nije završilo sa njenom smrću jer su ostale pjesme koje nadahnjuju ljude koji poštuju muzičku umjetnost.
Urna rasuta po groblju
Nakon komemoracije u beogradskom Domu sindikata urna Vasilije Radojčić je rasuta po vrtu sjećanja na Novom beogradskom groblju. Rasuli su se ostaci proslavljene umjetnice kao i njena djela.
Majstor svog zanata
Udruženje zanatlija iz Niša na čijim proslavama je tradicionalno pjevala, 2005. su joj uručili nagradu „Majstorsko pismo“. Nakon što je dobila pomenutu nagradu za životno djelo i doprinos niškim meraklijama, Vasilija je kazala da su je zvali doajenom, prvakom, damom, ali majstorom nikad.
Penziju nikad nije dobila
Vrhunska interpretatorka narodne pjesme iza sebe je ostavila najbogatiju riznicu snimljenih pjesama koja je očuvala običaje i kulturu tradicionalnog zvuka. Svoju zagarantovanu penziju nikada nije dobila. Zaobišli su je i zbog toga je bila beskrajno tužna i ljuta na svoje kolege muzičare.
