Budući da je Davorin Popović bio prvi među jednakim titanima tog pokreta, logičan slijed događaja bio je da mu se za učinjeno oda priznanje. To je učinio Zlatan Fazlić Fazla svojom pjesmom „Pjesma za Davora“, koju osim njega pjevaju i Mladen Vojičić Tifa, Dado Topić, Aki Rahimovski, a koju je virtuoznim soliranjem upotpunio Slobodan Bodo Kovačević.
Koliko god bila monumentalna njegova zaostavština i koliko god zasluživao da se pamti njegov lik i djelo, ovu pjesmu ne smijemo doživljavati isključivo kao omaž Davorinu Popoviću. Naravno da ona to jeste, ali je isto tako i omaž jednom vremenu, jednom gradu, jednom društvu. Davorin je za života bio simbol posebnog pokreta i stila življenja, te je kao takav bio uzor mlađim naraštajima, ne samo Sarajeva, što potvrđuju pjevači ove pjesme.
Prvi ples, gitare na struju i Davorin su se pojavili istovremeno. Oni su bilijedno. Pokretačka snaga koja je ogromnu populaciju omladine uvela u svijet rokenrola, rušei barijere i granice koje je društvo imalo prema zapadnjačkim tokovima, te našu mladost učinila ravnoipravnim dijelom cvilizacije. Na to nas podsjea ova pjesma.
Tihi dolazak tog pravca nije predstavljao prepreku da se armija poklonika privoli tom toku i u njemu ostane cijeli život, pa se tako pretvorila u stotine hiljada glasova koji su njegov hor. Među njima su i Tifa i Dado i Aki i Fazla, koji svaki svojom strofom unosi ciglu u Davorinov spomenik. Kada su u posljednjem refrenu sjedinili glasove, energiju i emociju, strast koju su osjećali prema njemu i tom vremenu postane razumljivija, a bol koju trpe od njegovog odlaska poprima stvarne dimenzije. Zvižduk kojim se ova, sada već kultna pjesma završava je samo još jedan u nizu simbola. On je simbol Davorinovog odlaska. Došao je tiho, napravio neviđeni bum i otišao još tiše…