Znali su vrhunski umjetnici opjevati voljeni grad. Obično su veliki gradovi nalazili svoje mjesto u kultnim pjesmama. Sarajevo, Zagreb, Podgorica, Mostar, Beograd svi imaju pjesme koje veličaju njihovu ljepotu, a na tu listu, nekako tiho i nenametljivo ulazi i mali grad Pljevlja, koji je opjevan kultnom pjesmom „Svi pljevaljski tamburaši“.
Pogrešno se vjeruje da je riječ o staroj, narodnoj pjesmi koj nema autora. Ova pjesma ima autora, tačnije autore, koji svojim umjetničkim angažmanom spadaju u sam vrh muzičkog stvaralaštva na našem podneblju. Stihove pjesme je napisao Ruždija Krupa, profesor književnosti, te nagrađivani pjesnik, koji je najpoznatiji po pjesmama napisanim za izvođače starogradske muzike. Njegove su „Mostovi na Morači“, „Jedna reka u mom kraju“, „Ko se jednom napije vode sa Baščaršije“. Osim njega, pjesmu u vječnost okiva i Mirko Rondović, koji je komponovao muziku. Slično kao Krupa i Rondović se može pohvaliti neprolaznim pjesmama. „Prođoh Bosnom kroz gradove“, „Grana od bora“, „Il’ je vedro il’ oblačno“, „Još ne sviće rujna zora“ su neke od njih. Monumentalnost pomenutih umjetnika postaje saglediva, tek kad se nabroje njihova djela. Stoga je pjesma, u koju su zajedno unijeli svu umjetničku vještinu morala postati kultna, antologijska, bezvremenska pjesma. Navodno je Krupa Rondoviću pročitao stihove, a ovaj, još iste noći usnio melodiju. Oba ova vrsna umjetnika dijele mjesto rođenja, a to su, naravno, Pljevlja. Manir kultnih pjesama je da nastaju na sličan način, spontano i neusiljeno.
Pjesma pjeva o stanju duha lirskog subjekta koji pati za bivšom dragom, a tu patnju provalči kroz toponime i znamente pljevaljske lokalitete. Od borove šume, male rijeke Breznice, milet bašte, te Močevčića, pljevaljskog naselja. Čini se kao da traži utjehu u tim mjestima. Njihova ljepota ga fascinira kao što ga je fascinirala ljepota žene, koja je svoju sreću našla na drugom mjestu. Pjesnik time izjednačava ljubav prema zavičaju sa osjećajem ljubavi zaljubljenog čovjeka. Zar je mouće iskazati vee poštovanje zavičaju od tog?
Refren pjesme je posebno upečatljiv iz više razloga. Prvi je dozivanje tamburaša u pomoć, jer se ljubavne patnje najbolje liječe bekrijskim metodama, ako se uopšte mogu izliječiti, a tamburaši su pravo sredstvo za to. Drugi bi bio osjeaj nedorečenosti ili naprasnog razdvajanja, koje vidimo iz stihova „drugi ljubi usne njene, što ostaše meni dužne“.
Kao što su dvojica umjetnika stvorila jednu pjesmu, tako jedna pjesma slavi dvije ljubavi. Pokazali su nam način spajanja, odnosno prožimanja ljubavi. Ljubavi prema zavičaju i ljubavi prema ženi. U Pljevljima je to isto…