Čovjek koji je razvijao potencijal mladih talenata u muzici i krčio im put kroz estradno trnje bio je Ruždija Metanović. Ako kažemo menadžer, pogriješili bi. Jer on nije vukao za rukav i proganjao slavne ličnosti radi sitne zarade. On bi, zapravo, trebao da bude uzor producentima i PR menadžerima. Kreator sarajevske muzičke scene, bio podrška novim bendovima, muzičarima i pjevačima. Pomagao im jer je radio posao vezan za ljubav. Za rokenrol i muziku uopšte.
Ruždija je rođen u Nikšiću 1953. godine. Doselio u Sarajevo sa porodicom i tu završio osnovno, srednje i fakultetsko obrazovanje Politologa. No, sudbina određuje način za ostvarenje viših ciljeva o kojima je maštao. Pored fudbala koji je volio, i bio sjajan golman u „Bosni“, „Iskri“ i podmladku „Želje“ sav uspjeh i talenat na tom polju zanemaruje. Sve zbog muzike!
Svirao je pomalo gitaru, onako za svoju dušu. A neizmjerno volio slušati i gledati „Indexe“ u Domu mladih. Upravo taj Dom mladih i disko klub „Kaktus“ u amfiteatru Skenderije bivaju dio njega. Svezali ga za sebe. Postaje urednik programa u Skenderiji. Život mu pruža priliku da pomaže mlađim generacijama. Davao im prostor za vježbanje. Bilo je to zlatno doba kada je Sarajevo važilo za centar muzičkih zbivanja u Jugoslaviji. Rasadnik dobrih muzičara Elvisa J. Kurtovića, Merlina, Valentina, „plavaca“, Tife…
Svima je davao šansu da nastupe pred sarajevskom publikom i da pokažu šta znaju. Pa i onima iz cijele Jugoslavije. Zavoljeli ga svi jer se ophodio prema njima jaranski. Postaje dio njihovog napretka i poslovanja u muzici. Poštovali njegovo nastojanje i pomoć da idu prema vrhu. Bili odani čovjeku koji je bio pouzdan, bez dignute glave, uvijek jednostavan, nasmijan a mogao da utiče na sve oko sebe.
Ruždija je ostao preduzimljiv i aktivan u ratnom periodu kada je ‘93-će u Slozi organizirao humanitarni koncert za pomoć žrtvama rata. Nakratko boravio u Njemačkoj a onda se ovaj kulturni predvodnik estradne scene vraća u Sarajevo. Organizuje dva sjajno posjećena Tifina solistička koncerta, Halidova, serijal nastupa „Seven Upa“. Sa „Mostar Sevdah Reunionom“ nakon dužeg vremena odlazi u Crnu Goru, u Cetinje, Bijelo Polje, kada nam je rekao da je bio vrlo uzbuđen i sretan sarajevski Crnogorac. Volio raditi sa Fazlom, Irinom Kapetanović, Marijom Šestić… Opet bivao podrškom i posvećenosti svojoj strasti – muzici!
Razbolio se od opake i teške bolesti. Pokušavao se odvojiti od onog što nije on, jer nikada nije bio na „tankoj grani“ do tog momenta. Nije znao biti patetičan, uspavan, pesimističan. No, uprkos pomisli da lahko, ne bude bolje sustiglo ga je u 62. godini života kada je morao da se zaustavi čovjek koji je volio svoj posao i živio za njega. Kažu da izuzetni i dobri ljudi zastanu onda kada imaju uslov da pobijede i ostvare želje.
Ruždija je posezao za velikim ciljevima i dohvaćao ih. Tako je na foru, kako je volio kazati, od Slovenaca preuzeo 1984. godine Eltona Džona koji je trebao u to vrijeme nastupiti u Ljubljani. Njega, osam tona težak rasvjetni i razglasni sistem, i još bezbroj njegovih suludih želja, doveo je u Zetru.
S Tifom odradio 300 nastupa
Stidljivog, ali pretalentovanog Tifu, koji ga je 80-tih zvao čika Ruždo, volio je beskrajno. Često bi kazivao da je on najbolji pjevač na cijelom svijetu. Sa njim je odradio preko 300 nastupa. To više nije bio samo posao nego mu je Tifa prirastao za srce. Bili su otvoreni jedan prema drugom 15 godina, „lomili jednu pogaču“ i, kako jednom reče, trpili jedan drugog.
Dom mladih – druga kuća
Na poratnom svečanom otvorenju Doma mladih našao se i Ruždija Metanović sa estradnim drugarima. Gledao, kako reče, u prvim redovima ljude koji su vodili glavnu rolu u novim „dresovima“. Stajali pored čovjeka kome je to bila druga kuća. Čovjeka koji je dao značajan doprinos muzici i pop-rok školi naših prostora. To ga je spotaklo na putu ka ostvarenju novih ideja za muziku u Domu mladih.
Razočarenje i gorčina
Ruždija koji je usavršavao tuđi uspjeh želio je naizgled malo promjene. Počeo je da vodi objekat „Stara kola“ na Darivi. U priči nam je onako uz kahvu kazao jedne prilike, „i kad jedeš isto jelo tolike godine ma kako da je slatko i lijepo, dojadilo bi“. Ali, ne! Razočarenje i gorčina lebdila je između njegovih riječi.
