Pjesma je tipična za bend. Donosi sve teme koje su prožete kroz rad sastava. Daljina, rastanci, usamljenost, sve protkano melanholijom i sjetom. Slike koje upotpunjuju takvu tematiku su naravno tu. Prožimaju se iz stiha u stih. Crvene oči, putovanje lude glave, granice, hiljade milja udaljenosti, bolna sjećanja, preduge noći.
Ako se za pjesmu može reći da nosi notu depresije ili letartgije, refren je otklanja od takve klasifikacije. U njemu zapažamo popriličnu dozu odlučnosti i mladalačkog poleta, koji osjećaj zaljubljenosti budi u čovjeku. Besmisao ogromne udaljenosti tu izbija u prvi plan, te primjećujemo koliko su takvi problemi zapravo minorni i lako savladivi. Tako da pjesma postaje nadahnjujuća, optimistična i energična. Rizvanbegović, koji je autor i stihova i melodije i aranžmana je tako uspio da stvori pjesmu koja je spojila nespojivo. Melanholiju i nadahnuće, baladu i energičnu pjesmu, udaljenost i bliskost.
Primjetno je da su rastanak i razdvojenost u pjesmi izazvani višom silom, te da takav splet okolnosti djeluju poražavajuće po čovjeka. U takvim situacijama najlakše je prepustiti se sudbini, pomiriti se sa porazom i prepustiti sve zaboravu. Ono što iziskuje najviše snage, za šta je potrebna neumitna odlučnost, naravno i emocija, je odbiti da se pomiri sa takvom situacijom. Bez obzira na sve prepreke, nedaće, prostranstva udaljenosti, treba vjerovati u emociju, ljubav, strast. To je naravoučenije ove pjesme.
Nekad je dovoljno prisjetiti se lijepih trenutaka provedenih sa voljenom osobom, ispustiti šapat i bar za trenutak naći utjehu. Tako, trenutak po trenutak, uz odlučnu volju i snažno nadahnuće, pa se nesaglediva prostransva lako prelaze i savladavaju.
