Pjesma je objavljena na njenom albumu „Pristajem na sve“ 1986. godine. Autor stihova je, kao i ostalih najvećih hitova „Južnog vetra“, Miodrag Ilić, poznatiji kao Mile Bas. Svi tipični elementi iz opusa „Južnog vetra“ se mogu prepoznati i u ovoj pjesmi. Razdraganost pjesme, veseli ritam harmonike i unikatna boja Šemsinog glasa ugradili su ovu pjesmu u red vječnih hitova. Jednostavno rečeno, pjesma je manifest ljubavi, Zaklinjanje na vječnu ljubav, deklamacija iskrene zanesenosti i obećanje buduće privrženosti.
Ono što je posebno upečatljivo kod ove pjesme je dramski naboj i dijalog koji vode Mile i Šemsa. Takođe, interesantno je preplitanje, odnosno smjenjivanje u izjavama ljubavi ova dva lirska subjekta. U prvoj strofi primjetna je muškarčeva potreba da čuje, ili potvrdi svoj status u srcu voljene drage. Druga strofa donosi erupciju njegove emocije i potrebu da ovaj put on bude taj kojem će se isto potvrditi. Međutim, tu dolazi do malog obrta u radnji, jer Šemsa vickastom doskočicom traži da on bude taj koji će prosidbom potvrditi svoju emociju. Pomenuti razdragani ritam pjesme time samo potvrđuje komičnost ove situacije. Treća strofa je kulminacija ljubavi u kojoj nema doskočica, peripetija ni bilo kakvih drugih igara koje parovi često igraju. Umjesto toga ona je zajednička lirska ispovijest jednog zaljubljenog para.
Za razliku od Mileta, Šemsa svoje stihove ponavlja, te time stiče status protagoniste u ovoj lirskoj drami. Takođe, njena vokalna ekspresija u refrenu stihom „ničeg nema slađeg“ doprinosi toj konstataciji.
Naizgled banalana pjesma, koja je, kao i ostale pjesme ovog žanra i vremena, svrstavana u šund, pokazuje umjetničku težinu i kompleksnost, te priblžava razloge zbog kojih je u srcima publike toliko dugo. Malo je potrebno da pjesma bude voljena i slušana kroz generacije. Iskrene ispovijesti, originalnosti, u ovom slučaju smisla za humor i šarma, pa možete očekivati nebrojena slavlja koja će kroz decenije biti upriličena uz takvu pjesmu. Priznaćete, to ne može biti toliko ni plitko, ni beznačajno…
