Iako su prvobitni programi kontrole uma započeti u vrijeme hladnog rata i navodno okončani sedamdesetih godina prošlog vijeka, ovaj mračni dio američke historije nikada nije završen. On traje i dan danas, ali pod drugim kodiranim imenima i sprovodi se na moderniji način. Matrica je ostala ista pa je zato moguće prepoznati aktere ovih modela ponašanja.
Naime iz brojnih objavljenih dokumenata po osnovu Zakona o slobodi informisanja u SAD, poznato je da je MK-ULTRA program kontrole uma stvarnost i da su psihijatri koji su radili za CIA-u i mornaričku obavještajnu službu, koristeći morbidne tehnike, čiji je tvorac bio zloglasni Jozef Mengele u nacističkoj Njemačkoj, protiv volje onih koji su uključeni u ove eksperimente, stvorili su ljudske robote čije ponašanje su kontrolirali i usmjeravali u razne svrhe.
Koincidencija ili ne
Ono što je opće poznato je da je omiljeno polje djelovanja ovog programa muzička i filmska industrija te da su skoro svi umjetnici, njihovi menadžeri i producenti, često su upleteni u organizovani kriminal, trgovinu drogom, ubistva, prostituciju, dječiju pornografiju, crnu magiju, okultizam…
Interesantno je da su mnogi od njih dolazili iz vojnih porodica i imali veze sa vojnom obavještajnom službom. Ako i neko pomisli da je koincidencija upravo je sedamdesetih godina dvadesetog vijeka ovih primjera je bilo više nego što bi se smatralo koincidencijom.
Džim Morison, kultni pjevač grupe „Doors,“ inače je sin admirala američke mornarice Džordža Stivena Morisona. On je uglavnom odrastao po američkim bazama i u djetinjstvu ga je otac konstantno maltretirao.
Frenk Zapa, sin Frensisa Zape, matematičara i hemičara koji je radio u vojnim fabrikama, iako je bio slavan muzičar, ikona hipi pokreta, zapravo je bio konzervativan čovjek, simpatizer američke politike u Vijetnamskom ratu.
Frenk je kasnije oženio Adelejdu Gejl Slotman, iz familije u kojoj je tradicionalno bilo mnogo pomorskih oficira, uključujući njenog oca koji je svoj radni vijek proveo na tajnim istraživačkim projektima nuklearnog oružja.
Džon Filips, osnivač grupe „Mamas and Papas“ bio je sin pezionisanog oficira marinaca, kapetana Klofa Endrju Filipsa. Džon je kao dječak bio učenik elitnih vojnih škola u Vašingtonu, a kasnije se upisao u prestižnu Pomorsku akademiju u Anapolisu.
Interesantno je da je u srednjoj školi za djecu vojnih lica u gradu Aleksandriji, Virdžiniji, upoznao buduću članicu svoje grupe, Kes Eliot, „Mamu Kes.“
U istu tu školu nešto kasnije, išao je i Džim Morison, što je samo “koincidencija”.
Program “Monarh”
Cilj Iluminata jeste da istraže i iskoriste genealošle linije robova na programima kontrole uma. Obimna dokumentacija o svakoj osobi u programu brižljivo se čuva i pristup ovim dosijeima je privilegija samo malog broja vrhunskih „upravljača.“ Razlozi su višestruki.
Prvi i najočigledniji jeste da se pokušava stvoriti trauma te se traumom i programiranjem robovi kontrole uma odvajaju od svog pravog porijekla, stvarnog života, pravih sadržaja, i programiraju za zadatke i poslove koje su im namjenili njihovi programeri. Svaki rob iz programa Monarh postoji u novostvorenoj realnosti, a kako se kroz nju kreće zavisi od programera.
Ono čemu svaki (normalan) čovjek teži, robu iz programa je uskraćeno. Ako je programirana osoba ocjenjena kao neko ko želi moć, ona joj je prvo oduzeta do tačke raspada, a onda joj je data nad drugim osobama, robovima kojima će upravljati.
Rob se izmješta iz svoje prave porodice još kao beba ili malo dijete, i daju mu se lažni roditelji, obično višegeneracijske okultne loze i porodice koje će ih formirati u ono što im je namenjeno.
Da bi rob ispunjavao zadatke za koje je programiran, potpuno mu se ograničava sloboda kretanja (odatle su djeca vojnih lica koja žive u bazama idealna za programiranje), uskraćuje im se obavljanje najprostijih aktivnosti kako bi u potpunosti bili zavisni od svojih kontrolora.
Poznati su slučajevi da mnogi robovi iz programa nikada nisu napisali nijedan ček, što je u Americi skoro nezamislivo. Mnogi nisu vozili kola, nisu gledali televiziju, ukoliko nije na programu neki film Volta Diznija koji je inače korišćen za programiranje što smo ranije pisali.
Samo nekim robovima je dozvoljeno da voze kola, ali samo u ograničenim uslovima jer im je osjećanje za pravac i prostor skinuto iz uma tokom programiranja.
Robovi programa Monarh, bile su Merilin Monro i američka kantri pjevačica Loreta Lin, vodile su strogo kontrolisan život i nije im bilo dozvoljeno da voze automobile. Loreti je to bilo dozvoljeno samo ponekad, i to na ranču na kome je živjela. Kultna slika Monro i predsjednika Džona F. Kenedija nastala 1962 godine na njegovoj rođendanskoj zabavi, otvorila je niz rasprava, između ostalog da ga je ona vjerovatno kao rob projekta “Monarh” zadovoljavala i pjesmoom “Happy birthday Mr. president.
Prividni glamur
Lena Pepitone objavila je 1979. svoja sjećanja na rad u kući Merilin Monro, gdje je angažovana u oktobru 1957. i upravo zato što nije bila jedan od kontrolora robova, njen iskaz je koliko potresan, toliko i vjerodostojan. Iz ove knjige izdvajamo nekoliko odlomaka kako biste shvatili kakav je život programiranog roba iz programa Monarh.
Kao što smo već pisali Merilin Monro bila je siroče i tokom djetinjstva postala je žrtva programa koji su sprovodili Iluminati/CIA i njihovi partneri iz vrhova vlasti, koji su isto vrijeme bili i korisnici robova.
Prije nego što je postala glumica, Merilin je bila striptizeta, a jedan od njenih poznatih programera – kontrolora bio je Anton Lavej, osnivač Sotonističke crkve u Americi.
Kada se progrtam počeo koristiti u Holivudu od nje napravili zvijezdu, pa bi često pomislili da je Merilin Monro živjela glamurozno, kako se pretpostavlja da zvijezde žive. To nije tačno.
Živjela je u Njujorku, na 13. spratu u zgradi 13E Saton Plejs. To jeste bogataški kraj, ali rob živi drugačije. Evo nekoliko odlomaka iz knjige Lene Pepitone koji će vam sve pojasniti:
– Ogledala od poda do plafona bila su posvuda. Čak i sto za ručavanje u trpezariji, u produžetku dnevne sobe, imao je ploču koja je bila ogledalo- napisala je Pepitone.
Hiljade ogledala
Inače u programiranju robova programa Monarh, ogledala se veoma mnogo koriste.
U mozgu programirane osobe stvorene su nebrojene slike i rob ih u svom umu vidi kao hiljade ogledala. Pošto Merilin kao rob nije imala lični identitet, dekorisala je stan onako kako je njen um izgledao iznutra – kao hiljade ogledala.
– Merlinkina spavaća soba definitivno nije bila kraljičina odaja… Bila je to mala, kvadratna soba, prepuna nameštaja. Na zidovima nije bilo slika, samo ogledala. Njeni kontrolori bili su nemilosrdni. Iako je bila slavna, živjela je kao rob. Nije joj bio dozvoljen ni minimum samopouzdanja van onoga za šta je bila programirana.“
Mej je konačno uspjela da pozove vozača kako bi odvezao Merilin… Bila je zatočenik, nije nigdje išla po svojoj volji, uvijek je neko morao da je odveze– napisala između ostalog Lene.
– Prije svega, njen život bio je nevjerovatno monoton. Sastanci sa doktorom (kasnije sam saznala da su to bili psihijatri) i lekcije glume bile su sve aktivnosti o kojima je trebalo da vodi računa. Većinu vremena provodila je u svojoj maloj spavaćoj sobi… Merilin je izlazila iz kuće samo da bi se program obnavljao.
Za ostale stvari, bila je zakopana u stanu kao stvar- tvrdi Pepitone i nastavlja da nije imala čak ni televizor, nikada nije slušala radio. Bilo joj je uskraćeno sve što bi predstavljalo kontakt sa spoljnim svijetom kako program kontrole ne bi bio narušen. Bila je prvi „predsjednički model“ kome je stvoren javni život i nije smjelo biti propusta- stoji između ostalog u pomenutoj knjizi.
– Pošto Merilin nije imala prave prijatelje, skoncentrisala se na sebe. Nije imala prave prijatelje, oko nje su uglavnom bili programeri i oni koji su je koristili kroz program. Iz toga nije mogla sama da se otrgne- piše u potresnoj ispovjesti.
– Smiju mi se. Šta sam ja?… Ništa… prostitutka.
Negdje u trenucima lucidnosti shvatala je da nikome nije stalo do nje, da je njen život nevažan, da je samo stvar koju koriste.
– Ne uzimajte mi bebu! Tako su mi oduzeli bebu…nikada je više nisam vidjela.
Merlin je rodila zdravu bebu, nakon čega joj je oduzeta i nikada je više nije vidjela. Nije isključena mogućnost da je žrtvovana u nekom ritualu, koji su se dešavali po Merilininom saznanju ali je bila previše uplašena da pita. Merilin je ostala bez bebe upravo u bolnici gdje je dio njenog programiranja obavljen.
Žrtve programiranja proživljavaju nesnošljive fizičke torture kako bi se kroz programiranje izazvao sindrom višestruke ličnosti i tako će svaka od stvorene ličnosti biti programirana za drugačiju aktivnost. Otpornost i neosjetljivost na fizički bol je takođe do programiranja.
– Našla sam Merilin u maloj sobi bez lijepog pogleda na okolinu. Djelovalo je vrlo depresivno, posebno što nije bilo nijednog cvijeta ili nekog znaka u sobi da su je posjetili prijatelji koji su mislili na nju– napisala je u svojoj knjizi Pepitone.
Ovdje komentar nije potreban. Rob nema pravo na radost ili bilo koji znak topline.
– Merilin skoro svakodnevno posjećuje psihijatre… Bila je pod strogom kontrolom iz nekog razloga– završava Lena.
Tragična sudbina
– Frenk… je stavio dvije predivne smaragdne minđuše na njene uši.
Inače, Frenk Sinatra bio je jedan od mnogih kontrolora korisnih robova iz programa Monarh. Smaragdno zelena boja, i svi predmeti te boje, često se koriste u programiranju preko „Čarobnjaka iz Oza,“ koja je jedna od osnovnih knjiga za programiranje djece.
Iz ovog ugla, sudbina Merilin Monro zaista je bila tragična. Da li je pripadala krugu Crnih udovica, smrtonosnih, neodoljivih zavodnica programa Monarh? Vjerovatno jeste. Ono što je tužno i pomalo neshvatljivo da njena volja nije postojala, nije mogla da se odupre onima koji su je programirali, ni onima koji su je koristili. A o metodama ucjena, ugrožavanja života kako bi se prihvatilo sve što se od roba traži.