Često, čak i više od tog pojma, čuju se pjesme Šabana Bajramovića, pjevača veličanstvenog glasa. Savršeni pjevač ostavio je iza sebe evergrine: “Đelem, đelem”, “Geljam dade”, “Hanuma”, “Prokleta Amerika”, “Opa, cupa”,”Kamerov, “Rovena”…
Strast prema kafani, hazardu, muzici i čašici ga nije omela da snimi 700 pjesama i 20 albuma, pojavljuje u filmovima, druži se sa uglednicima tog doba. Pjevao i soul, bluz, džez pa, i etno pjesme svih balkanskih naroda. Ponio titulu kralja romske pjesme. Gostovao kod Indire Gandi i Džavaharlaha Nehrua.
A njegova biografija je od rođenja bila okrunjena siromaštvom. Sa 19 godina zbog vojnog dezerterstva, tri godine osuđen na “Goli otok”. Premda su ga na posljednji počinak ispratili i predsjednici, muftije, glumci, pjevači i ko zna koliki broj fanova, Šaban je do odlaska u legendu, otišao tužan. Ne zbog bolesti, nego što ga se niko u tom periodu nije sjetio pozvati, nešto pitati.
Istina, sjetili su se “načiniti” u čast sjećanja na pjevača koji je zapravo bio nepogrješiva i vrhunska muzika, gipsanu statuu.
Iz ove životne priče, zaključak se sam kaže, to je sudbina većine onovremenskih zvijezda. A nešto bolje, ne čini nam se nije ni u ovo doba u svijetu popularnih.
