Jasmin Muharemović je poznato estradno ime, a Mirsad Fikić – Micky je decenijama bio dio estrade i estradnih dešavanja, a danas je vlasnik renomiranog i poznatog ugostiteljskog objekta, restorana u Berlinu. Njih dvojicu sreli smo tokom ljeta u Prijedoru u hotelu „Staccato“, čiji vlasnik je Halid Muslimović. Devedestih godina Mirsad je bio voditelj najvećih koncertnih dešavanja u dijaspori, a posebno onih koncerata koje je organizirala diskografska kuća „Intakt“,a kasnije i TV voditelj emisija pomenute diskografske kuće.
-Nas dvojica se nismo ovako sreli i posjedili ima već skoro deset godina. Mirsad dođe pa ode, a isto tako je i sa mnom – rekao nam je Jasmin, a na njegovu priču nadovezao se Miki koji je dodao:
-Ja baš tako samo „tutnjam“ kroz Bosnu, kada sam u Tešnju i okolini onda odsjrdam u Jasminovom hotelu i tu se osjećam kao kod kuće. Naše poznanstvo datira iz devedesetih godina. Imali smo dosta zajedničkih nastupa širom Evrope, a kasnije i po BiH. Jedno vrijeme sam bio i menadžer diskoteke „Hollywood“ u Berlinu, tako da su Jasmin i Esad gostovali u toj diskoteci i to više puta. A, vlasnik je bio „naš brat“ Refik. Ja evo veoma često dolazim u BiH.
Vas dvojica ste takozvani „dijasporci“, neki jednostavno bježe od tog imena?
-Zašto i zbog čega bježati. Velika je čast biti dijasporac. Kao što sam rekao veoma često sam u BiH, svi smo mi braća i sestre i treba jedni druge da uvažavamo i poštujemo, cijenimo jednostavno. Da se radujemo jedni drugima. Kada meni dođu u Berlin ljudi sa područja nekadašnje Jugoslavije, bez obzira na vjeru i naciju, ja uvijek kažem, evo došli naši zemljaci. Stojim im na raspolaganju da im pomognem koliko mogu, od toga da nađu posao, stan… Naziv dijspora je u negativnom kontekstu promovirana, to je kontraproduktivno, jer ipak dijasporci vole BiH i uvijek će je voljeti. Mi nemamo druge države osim ove, jedne i jedine.
Jasminov brat Esad Plavi bio je jedno vrijeme ekskluzivac Intakta, dok Jasmin nije, Jasmin nam je objasnio:
-Ja sam malo drugačije naravi od Esada, a to opet znači, da smo se više puta dogovarali, pregovarali i nismo se uspjeli dogovoriti. Ja sam u duši jako dobar, ali sam i jako muhanat, ili da prevedem za ove nove generacije tu staru riječ, svojeglav i imam svoj stav. Ono što su oni kao diskografska kuća uradili u to vrijeme svaka čast, napravili su pravi bum. Imao sam želju, volju da postanem dio njihovog tima, ali kako na moju isto tako i na njihovu štetu nije došlo do saradnje. A, što se tiče mog dolaska u BiH ja se uvijek rado vraćam svojoj domovini, bez obzira što živim u Austriji. Ja sa očeve strane imam krajiške krvi, a sa majčine hercegovačke, zamislite te kombinacije.
Mirsada Fikića Mikija pitali smo da li bi se opet vratio na estradu?
-Ako me pitaš da li bi se vratio u onu estradu devedesetih godina, onda zaista vrlo rado, ali u ovu današnju ne bi ni po koju cijenu. Danas su došli neki novi trendovi, a ja sam imao tu čast da uživam u društvu rahmetli Šabana, Sinana, pa Bešlića, Brene, Dine Merlina… Oni su pjevali pjesme koje su danas ispisani hitovi i opjevani hitovi. Evo recimo Jasmin je snimio toliko pjesama da je svaka hit i da se i danas nakon trideset i četrdeset godina slušaju. Današnje pjesme su sekundarne, koliko traje godišnji odmor dijaspore, toliko traje i njhov takozvani hit. Devedestih se uživalo u pjesmi, večeri i druženja su bili interesantniji. Današnja generacija pjevača pjeva po pola sata i odmah traže novac da idu kući. Ja sam sada jako sretan sa mojim restoranom u Berlinu, gdje se služi tradicionalna bosanska kuhinja, a tu mi je osamdeset posto njemačka publika, koja uživa u našoj hrani. Gastronomija je jedan veliki rudnik, ja da nemam jako dobar personal i suprugu koja se bavi finansijama i administracijom ja bih to već odavno prodao. Moji radnici su većim dijelom iz BiH i Srbije i jako su, jako dobri. Oni su moj oslonac u svemu tome. Ja sam na kraju dana ipak samo gost u mom restoranu.
Bato Šišić
