Hasan Dudić, pjevač, kompozitor, čovjek čiji je život obilježila muzika, a boks ostao u srcu, baš kao i njegov brat Šaban Šaulić na kojeg, kako kaže, nema dana da ne pomisli bar po nekoliko puta.
Hasan Dudić danas, iako je u muzici i dalje prisutan na ovaj ili onaj način, vrijeme provodi uglavnom u društvu svojih prijatelja iz svijeta muzike i sporta, sa uspomenama u duši ponajviše. A one, te uspomene, kao na filmskoj traci mogu da se nižu satima, danima…
Dudić je čovjek koji je ostvario puno toga u životu, obišao i vidio puno toga, iskusio sve i svašta. Gubio je, dobijao, bio je voljen, ostavljao je, bio ostavljan. Zbog svoje dobrote i galantnosti, često dječijom naivnošću, plaćao je razne cehove ali, kako kaže, ne žali i mnogo bi toga ponovio bez obzira na sve. I danas, iako mu je i samom veoma često potrebna pomoć, voli i nastoji da pomogne ljudima oko sebe. Mnogi su ga izdali, ostavili na cjedilu, ali opraštao je, ponovo pomagao jer – takav je čovjek.
O neizbježnoj temi, kada je riječ o Šabanu Šauliću i njihovom djetinjstvu, Hasan i dalje ima svježa sjećanja, uspomene koje često zna obojiti poput slikara svojom kičicom platna i slike koje skoro pa da ožive.
– Nije Šaban meni bio samo prvi rođak, brat, već i idol kojeg i danas kao takvog obožavam, tim jače jer nije više među nama. Bio je idol meni, ali i ostalim klincima iz čuvene ulice Avde Karabegovića u Šapcu. Odrastao sam maltene u njegovoj kući jer su moja majka Šefika i Šabanova majka Ilda bile rođene sestre. Vremenom sam i ja postao njegov mezimac, a tako je ostalo sve do njegove prerane smrti. Šaban je bio samo šest godina stariji od mene, ali je od samog djetinjstva bio harizmatičan, nekako poseban, višestruko talentovan. Svi smo ga voljeli. Neko je već napisao davno da je fudbal izgubio mnogo, ali da je muzika dobila jako puno, nešto neprocjenjivo, neprevaziđeno…Bio je sjajan čovjek, velika zvijezda i neko ko se nikada nije uobrazio zbog toga.
Tekst i foto: Z. Kisić
