Filip Đorđievski napustio je nedavno „Survivor“. Ekonomista avanturističkog duha iz okoline Zagreba ljubitelj je adrenalina. Nekada je trenirao taekwando, a osam godina se bavi boksom. Nisu mu strane ni adrenalinske aktivnosti poput skakanja iz aviona, bungee jumpinga, ziplinea i hodanja na špagi na visini od 50 m.
Priča nam o svojim iskustvima u Dominikanskoj Republici, a otkriva i zašto je došlo do raskola u plavom plemenu i podjela na dva klana. On je od strane Denisa i Davida optužen da vodi drugu struju u plavom plemenu zbog koje su se podijelili na samom početku.
Jesi li sumirao utiske nakon izlaska iz „Survivora“?
-Sve što se dogodilo u „Survivoru“ je za mene jedno prekrasno iskustvo. Sigurno da ne mogu sa svime biti zadovoljan, mislim da je istina malo krivo prikazana na emisiji, isto tako, vidim da sam pri kraju zaista pao sa energijom i to se vidjelo po mom kretanju na poligonu. Prijatelji mi kažu da se iz aviona vidjelo na emisiji svaki put kada sam bio ljut i nervozan. Ali kada bih zaokružio cijelu priču, jako lijepo iskustvo, jako poučno, iskustvo iz kojega čovjek može izaći samo jači i pametniji.
Kako si se navikao na teške uslove života i nedostatak hrane?
-A opet, ljudi smo i jako brzo nam sve uđe u neku rutinu, kako sam se tamo brzo naviknuo na glad i teške uvjete, tako sam se jako brzo vratio na teški hedonizam.Trudio sam se od početka biti iskren i prema samome sebi i prema gledateljima, tako da sam ja znao koje su moje prednosti naspram drugih natjecatelja, a koje su mi mane. Za glad i teške uvjete sam uvijek znao da će me najmanje dirati jer sam u glavi jak i ako si nešto zacrtam, ne može utjecati na mene. Moje tijelo mogu samo dovesti do granica koje ima, odnosno granica koje sam postavio treningom, dok svoju glavu mogu pomicati do krajnjih granica. Uvijek idem iz krajnosti u krajnost tako da sam sposoban preći iz hedonizma u tešku glad i teške uvjete, ali isto tako se mogu i vratiti u teški hedonizam, glava mi je jako prilagodljiva.
Najteži trenutak u „Survivoru“?
-Imao sam par trenutaka emotivnog raspada kada su mi žena i djeca toliko falili da sam razmišljao o napuštanju šoa. Od samog natjecanja, bilo mi je teško gledati Eneu kako odlazi jer sam se jako zbližio s njim. Zadnji trenuci u kada sam se za opstanak morao boriti protiv svoje najbolje „Survivor“ prijateljice Nore. Ali dobro je ispalo i Nora dalje korača prema pobjedi, a ja sam sa svojim klincima, tako da win-win situacija. Fizički najteže bi možda izdvojio, pošto mrzim kada me nešto usred noći probudi, je kada nas je pljusak po noći probudio i kisnuli smo i smrzavali se i ništa nismo po pitanju toga mogli učiniti.
Dosta se pričalo o međuljudskim odnosima. Zašto se plavo pleme podijelilo na dva klana?
-Odgovor je zapravo dosta jednostavan. Postoje ljudi koji nisu lako i dostojanstveno mogli prihvatiti glas i nominaciju i postojimo mi ostali koji znamo da je to šou, da moramo glasati jedni za druge i da ćemo prije ili kasnije svi poispadati. Ti ljudi su burno reagirali na Marininu, pa zatim Amerovu nominaciju i tu je došlo do raspada sistema i grupiranja, jer kada se svi krenu svađati, nekako je normalan tok da se ljudi grupiraju ovisno na kojim su stranama te svađe. A i mislim da su među te dvije struje drugačiji interesi i pogledi na život. U drugoj struji je ego puno jače prisutan pa je zato cijela ta situacija u startu i nastala.
Ko su ljudi iz plavog plemena sa kojima ćeš nastaviti druženje?
-Vjerujem da sam u „Survivoru“ stvorio dosta prijatelja. Sa Eneom i Tonkicom ću piti kave jer živimo u Zagrebu, sa mojom Anđom ću se družiti ljeti u našoj Lici, sa Norom ću biti stalno na porukama, a i Zagreb i Varaždin nisu daleko, a Leo se seli nazad u Rijeku ali kada god sam u Rijeci, javljam mu se. Ako se predomisli i ipak nastavi živjeti u Zagrebu, onda će mi biti boksački trener. Sanja živi dosta daleko ali ću morati ženu i djecu odvesti na izlet na Lošinj, a sa Davidom imam ogroman popis restorana koje moramo obići. A svi oni su pozvani kod mene u moju Cesaricu i vjerujem da ovo ljeto kod mene imamo veliki reunion. I ne zaboravimo mog omiljenog protivnika Bojana, moram do Beograda da popijemo kafu.
Da li si davao svoj maksimum na poligonima i u igrama?
-Uvijek u životu dajem maksimum. Na igrama možda to nije uvijek bilo odlično i bilo je dosta poraza, ali eto, ne leže mi sve igre. U kampu se nikada nisam volio gurati i nametati, tako da sam tamo radio stvari koje mi ljudi kažu, nikada mi ništa nije bilo teško ali nisam previše radio samoinicijativno jer sam znao da tamo zajedno živimo desetak ljudi koji se tek upoznavaju i svi smo različiti karakteri pa sam znao da biti malo pasivniji je pametnije i povecava šanse da se izbjegne svađa.
Zamjeraš li nekome iz plemena nešto što se desilo?
-Ne, sve je to šou, naravno da se sa nekim ljudima ne slažem i nismo prijatelji, ali svako je imao pravo birati svoj put kroz šou neki s provokacijama, ali to je dio igre. Vani bi se to puno drugačije izdogađali ali tamo se svi moramo prilagoditi uvjetima i pravilima.
Zašto baš „Survivor“?
-„Survivor“ zbog glave, odnosno mentalnih granica. Znao sam da mentalno mogu izdržati i još teže uvjete od samog Survivora a dok se čovjek zaista ne nađe u toj situaciji, to je samo riječ na papiru. Potvrdio sam samome sebi da mogu. Eto, vani se ne hranim zdravo i teško mi se odreći slasne hrane, a tamo sam 50 dana gurao bez hrane, izgubio 15 kilograma i nikada se nisam žalio. Nemam puno strahova u životu, žao mi je da nije bilo više opasnih izazova koji ne traže toliko fizičku spremu nego hrabrost. Ostvario sam dječački san, htio sam nastupati na „Survivoru“ od kada sam sa desetak godina gledao Američku verziju i mislio si kako bi tamo bio odličan. A i nastup na „Survivoru“ možda može otvoriti neka nova vrata na tv-u, ali to će budućnost pokazati da li će se otvoriti ili ne, na meni je da grizem kao što sam i na „Survivoru“ grizao.
Koja je najvažnija lekcija koju si naučio u „Survivoru“?
-Jako sam temperamentna osoba tako da sam ponosan na sebe da sam se u nekim situacijama iskulirao i uhvatio taj neki svoj zen. Naučio sam na svojoj koži da u nekim situacijama život nije fer. Naučio sam se jako dobro nositi sa kritikama. Ali nabitnija lekcija bi bila da sam naučio u životu više cijeniti sve što imam i ne uzimati stvari zdravo za gotovo. Sada kada iz ormara uzmem čokoladu i otvorim ju, sjetim se koliko sam se morao boriti za komadić slatkoga. Kada sjednem na kauč, sjetim se koliko su mi se leđa i kukovi morali 50 dana patiti na daskama. Kada sam pod klimom, sjetim se kako je to pet sati stajati na poligonu na suncu. Kada se nekog podatka ne mogu sjetiti pa izvadim mobitel i odem na Google sjetim se kako je to kada nemamo pojma neku infromaciju i ne možemo nikako do odgovora. A takvih je stvari bilo mali milion.
Imaš li favorita i ko je zaslužio pobjedu?
-Moj favorit je od prvoga dana Nora i za nju navijam. Ali ako sam realan, najjači igrači su Sanja i Leo. Sanja kao jedini istinski survivor, a Leo odličan sportaš i super karakter. Lopta je okrugla tako da vjerujem da svako može doći do pobjede, ali eto ako moram tipovati na nekoga, reću ću da je Leo pobjednik druge sezone Survivora. Kod crvenih u finalu očekujem Anju i Bojana i tipovat ću na pobjedu Anje.
N.N.
