Poznatu bh. filmsku režiserku Jasmilu Žbanić sreli smo u njemačkom gradu Wiesbadenu, gdje su se na 23. Filmskom festivalu “goEast“ prikazivali njeni filmovi. Nakon podijumske diskusije koju je imala pred publikom i novinarima sa Jasmilom smo, pred njen put za Sarajevo, razgovarali o svemu po malo.
-Kako sam u posljednje vrijeme bila okupirana mnogobrojnim obavezama, nisam bila ni svjesna koliki posao su ljudi na festivalu napravili, time što su skupili puno mojih filmova. Jer, svi ti filmovi bili su na raznim mjestima razbacani. Jedan je bio u Austriji, jedan u Njemačkoj, drugi negdje drugo, ali napravili su odličan posao. Pripremili su odličan katalog, odličnu prezentaciju svih tih filmova, i tek kada sam došla shvatila sam upotpunosti kakvu su mi veliku čast napravili. Bila sam zaista počašćena što sam bila dio ovog filmskog festivala – rekla nam je Žbanić na početku razgovora.
Ovo je posljednja noć festivala, kojim putevima idete dalje?
-Odmah iz Visbadena odlazim za Sarajevo, gdje me čeka rad na postprodukciji serije „Znam kako dišeš“, a koja se radi u saradnji sa BH telekomom, a tu su još i Ermin Bravo, Lazar Dragojević, Jasna Đuričić, Izudin Bajrović… Sve je to izvrsna glumačka ekipa, i sada evo lagano radimo na postprodukciji, a na sarajevskom festivalu bit će prikazane prve dvije epizode.
Kakvi su daljnji radni planovi?
-Ja trenutno radim ili spremam dva američka filma, ali u skoroj budućnosti ćemo da vidimo šta će se od toga svega desiti. Ne, nemojte me pitati ni za glumce niti za pobliže detalje, zaista ne mogu sada ništa, ama baš ništa da otkrivam. Jednostavno ništa ne smijem da kažem.
Ovaj razgovor vodimo u Njemačkoj, odlazite za Sarajevo, pa se opet vraćate za Berlin. Gdje je Vaš dom?
-Hahaha zaista dobro pitanje, ali ne znam na njega da odgovorim. Možda bi najbolje bilo da kažem, da je moj dom tamo gdje je lijepo. Meni je Sarajevo jako, jako važno, moje uporište, moje sidro, a Berlin je neki moj prostor slobode, a sva ostala mjesta, gdje postoji izazov su mi zabavna. Želim ih vidjeti, posjetiti, upoznati.
Kakav je jedan Vaš radni dan u Berlinu?
-Berlin mene nekako opušta, u tom gradu imam dobar fokus. Kada sam radila scenarij za film „Quo Vadis Aida” u Berlinu mi je bila najbolja koncentracija jer nisam bila opterećena nekim drugim stvarima koja se dešavaju u BiH, a koje moraš samim tim što si tamo nekako moraš i čuti, vidjeti, osjetiti. Kada trebam uroniti u neku priču Berlin je idealno mjesto za to, izoliram se od svega. Berlin ima ogroman broj kulturnih događaja, gdje pokušavam uhvatiti ritam sa predstavama, koncertima, izložbama. Tu imam dosta prijatelja, društveni život mi je dobar, ali ipak drugačiji već što je u Sarajevu.
Već dugo živite u Njemačkoj, u Berlinu, ali komunicirate ne engleskom jeziku. Kako stojite sa njemačkim jezikom?
-U jednom trenutku sam mogla čak sastaviti jednu rečenicu, ali to je bilo prije pandemije (smijeh). Ali, kada je nastala ta pandemije većinu vremena sam provodila u Stocu, a to je još jedan od naših gradova koje volim jako mnogo, pa nisam imala sa kim da komuniciram na njemačkom jeziku. Poslije pandemije više se ne usuđujem reći bilo šta na njemačkom jeziku. Mada je njemački jezik jako volim da slušam, neki kažu da je grub, ali meni ne djeluje tako. Dosta razumijem kada ljudi pričaju, ali ako budem imala vremena voljela bih se vratiti učenju jezika.
Da li Vaša kćerka povukla mamine gene?
-Zoe danas ima 22 godine i mislim da je povukla te neke gene. Sada ne znam da li je to baš genetski ili zbog toga što je boravila uz mene i supruga. Povukla je tu neku ljubav prema filmu pozorištu, knjigom… Jako puno voli da čita i da piše.
Kada ste snimili Vaš prvi film, da li ste mogli tada i u to vrijeme pomisliti da će te biti jednog dana poznato svjetsko ime filmske produkcije?
-Ja zaista nisam nikada, ni tada, a ni sada razmišljala o tome, najbitnije mi je bilo da film bude gledan. Želje su mi bile da bude na nekom svjetskom filmskom festivalu, a ako tamo bude prezentiran, onda će biti i gledan. Uvijek razmišljam samo na jedan način, a to je da što više ljudi vidi film.
Kako su Vas dojmile negativne kritike poslije objavljivanje filma „Quo Vadis Aida”, koje su dolazile iz Srbije?
-Poslije „Grbavice“ za koju nisam mislila da bi izazvala bilo kakvu negativnu reakciju jer je film pun ljubavi, e tad sam bila iznenađena kako se politički manipulisalo sa temom. Jer ljudi koji su pisali o filmu nisu ga bili ni pogledali. Poslije „Aide“ sam znala šta je municija i čime će da se bave.
Po pitanju muzike, šta volite da slušate?
-Sad sam trenutno totalno u bosanskom repu, jer za već pomenutu seriju radimo orginalne pjesme. „Kontra indigo“ nam pišu i komponuju, jer jedan od likova je reper, pa radimo zaista nešto jako dobro što se tiče i muzike u seriji.
Da li se u Berlinu družite sa našim ljudima?
-Ima taj neki krug Bosanaca i Hercegovaca sa kojima se družim. Znam dosta ljudi koji su Berlinu, pa se tako ponekad kada nam vremenske i radne prilike dozvoljavju, družimo.
Omiljeni glumac ili glumica?
-Joooj (smijeh)! Zaista ne mogu, ne smijem nikoga da imenujem da mi se ostali ne naljute. Ima zaista puno ljudi iz filma koje volim, a u cijelom regionu ima zaista dobrih mladih ljudi, glumaca, tako da na pitanje zaista, ali zaista baš ne mogu da odgovorim.
Prvi film ili serija koju ste pogledali?
-Aaaa, šta je ovo sada, psihoterapija (smijeh). Ja vjerovatno na ovako pitanje uvijek izmislim nešto drugo. Zaista se sjećam da sam sa zadovoljstvom uvijek gledala „Pipi duga čarapa“, feministički film, serija, pa me možda time zarazilo.
Razgovarao: Bato Šišić
