Nikolina Pišek skoro godinu dana živi kao samohrana majka dvije djevojčice, a nakon smrti supruga Vidoja Ristovića u neprestanom je centru medijske pažnje. Ona je prvi put progovorila o dogovoru koji je imala sa suprugom prije njegove smrti, kao i beneficijama koje je uživala dok je on bio živ.
Nikolina je javno priznala da je s Vidojem imala dogovor, kao i da joj je njegova smrt bila lekcija:
– Ova situacija dosta me toga naučila. Možda sam prije bila sklonija gurati glavu u pijesak, ići linijom manjeg otpora, živjeti u zoni komfora kad je riječ o poslu. Odbijala sam dosta ponuda, nisam zapravo ni morala da radim. Naime, suprug i ja dogovorili smo se da ću se ja više baviti djetetom, porodicom i organizacijom preseljenja. Nismo htjeli da nam dijete odgajaju dadilje, a kako je Vidoje mnogo radio, ja sam bila tu za našu kćerku. To je bio naš dogovor, koji se, nažalost, pokazao kao mač sa dvije oštrice – kazala je Pišekova i priznala da se sve promijenilo, kao i da više nema taj luksuz da može da bira poslove.
– Prije sam imala tu privilegiju da izvagam koliko svog vremena želim uložiti u neki poslovni projekat, koliko mogu tog vremena oduzeti od porodice, a sada više nemam taj luksuz. I nekako se našlo i snage i vremena za sve. Stravično je teško, ali sve se stigne. Mora se – dodaje Nikolina koja priznaje da joj prijateljice i Unina učiteljica dosta pomažu. Nikolina je opisala kako se osjećala kada je postala udovica.
– Shvatila sam da kad me nužda natjera, mogu mnogo. U početku sam strahovala kako ću sad po drugi put sama odgajati dijete, bez oca. Imala sam rupu u karijeri i odjednom sam se našla na putu prema ponoru, u kojem ne znate gdje ćete stati, hoćete li uopšte stati i koliko ćete duboko pasti. Budila sam se noćima u strahu. A sada idem iz dana u dan. U ovakvim životni situacijama ne smete gledati prema vrhu planine na koju se trebate popeti, već u noge. Penjati se polako, savladavati prepreke, jednu po jednu, i pomijerati ih s puta. I nakon nekog vremena pogledati unazad i vidjeti koliko ste toga prošli. Zaista je to tako. Ako postavite neki preambiciozan cilj i gledate samo prema njemu, bićete mnogo, mnogo daleko od njega. Meni je moj cilj zasad mnogo daleko, ali već sam dosta prošla, tako da znam da mogu, znam da ima načina, ima rješenja i uvek se nešto otvori. Nije sve bezizlazno kako se čini na početku- kazala je Pišekova.
Voditeljica je prizanje da se ni upola loše stvari nisu pisale i govorile koliko su joj se teške stvari događale.
– Loših komentara bilo je mnogo, dosta se pisalo o svemu. Međutim, mnogo ružnije stvari su se događale nego što se pisalo, tako da su mi ti komentari bili najmanji problem. Javljali su se svakakvi ljudi, i oni koji me ne poznaju, a iznosili su neke svoje zaključke o mom životu. Ne znam zašto, možda su bili samo željni medijske pažnje. Bilo je i onih koji su mi bili podrška, naravno. Pitali su me kako ja sve to mogu podnositi. Razvila sam otpornost na neki način. Uporediću to s udarcima. Ako se stalno udarate na isto mjesto, to će mjesto utrnuti pa neće ni boljeti. Tako je i s lošim komentarima. Ako vas na isti način pokušavaju ocrniti, u jednom trenutku pomisliš – koga briga, ne mogu se više time baviti – objasnila je ona.
– Kad mi je suprug preminuo, našle smo se na ulici, doslovce bez ičeg. Nisu nam dozvolili da uzmemo lične stvari, čak ni Sofijine igračke, iz stana u kome smo živjele sa Vidojem. Dobila sam jednokratnu pomoć od bliskog prijatelja, koji mi je pomogao da se održim u životu i imam za najosnovnije troškove. Znala sam da od tog trenutka moram da preuzmem stvar u svoje ruke, da se rvem sa životom, pa šta ispadne. Ipak, ni u jednom trenutku nisam pomislila da izlaza nema. Sofija je u Zagrebu pošla u školu – kaže voditeljica.
Prije Vidojeve smrti voditeljica je održavala civilizovan kontakt sa njegovim ocem.
– Vidoje posljednjih šest godina nije imao nikakav odnos sa ocem, praktično nisu razgovarali. Sad ne kontaktiramo uopšte, ni njega ni baku ne zanima unuka. Povremeno im pošaljem poruku sa novom fotografijom, napišem šta se Sofiji Uni novo ili važno dogodilo ili kažem da je bila bolesna. I nikada ne dobijem odgovor. Kćerka me je prije neki dan pitala da li još ima baku i djeda i nisam znala šta da joj odgovorim. Ona je isuviše mala da bi shvatila zbog čega više ne pripada Beogradu. Izgubila je porodicu, uspomene, igračke, i mislim da njena reakcija više nije tuga nego da pokušava da razjasni i racionalizuje situaciju. A ja imam problem kako da joj objasnim da ne bi trebalo da se osjeća krivom zbog svega što se desilo- rekla je.
(Express/ Gloria)
