U vremenima čistih duša i dobrih namjera, stvarale su se i pjesme nalik njihovim stvaraocima. Ljudima bez predrasuda. Jedan od takvih bio je i Mostarac Dženan Đani Salković. Bio je multitalentirana osoba. Po zvanju primarijus “otorine”, a poznat i priznat još i kao poeta, književnik, sportista, izvođač, autor i zaljubljenik pilotiranja. Sve čega se prihvatio, rezultirao je uspjehom. Sve osim “leta”.
Ta ljubav prema nebeskim visinama, sebi ga je “primila” u julu 1989. godine. Pilotirajući svoju jedrilicu, nesretno je nastradao na Glamočkom polju. Pretužana je to bila vijest. Osim njegovih bližnjih, iza njega, ostala su djela. Knjige, pjesme za odrasle i djecu, brojne nagrade pa, i ona najveća u bivšoj državi, dodijeljena od Saveza kompozitora Jugoslavije 1973 godine, za pjesmu “Jefimija”. Inspiracija mu je bio život Jelene Mrnjavčević Jefimije (1350- 1405), koja se zamonašila sa 22 godine života, nakon što je ostala bez četverogodišnje sina, a potom i bez supruga.
Dženan je uz senzibilitet svog poetskog izraza, stopio vrhunsku slatkoću i ljepotu soprana, spomenike Buce Đokić, solistica akustično rok tria “Lutajuća srca”. Našla se tu i prekrasna pjesma, “Još malo”. Pjesma koju je sam ispjevao i snimio na singlu “Alma Sefić”, “Madam”, “Prođe ovaj dan”… Pisao je Dženan i za Mahira Paloša, Željka Samardžića, Sabahudina Kurta, zagrebački bend” Drugi način”…
Pobjeđivale njegove pjesme na značajnim festivalima toga doba. Liječio ljude Iraka, Libije i Juge… Sve činio prefinjeno, znalački i onako, ljudskom iskrenošću. I sada na putu beskrajnog nebeskog svoda pjevuši svoje vanvremenske pjesme. A pjesme se nerijetko čuju u muzičkim emisijama. Jer, tako nešto, ovovremensko doba nema. A on, Dženan Đani Salković, njegova djela, ne spominju se. Samo oni, okruženi uspomenama, kada čujemo njegove pjesme uzdahnemo!
Sjetimo se vremena, kada smo živjeli zajedno, bez međuljudskih loših odnosa. Baš je, bilo dobro doba, kažemo sami, sebi.
Piše: Jasna Durić
