Ismet Kurtović je multitalentirani umjetnik. Muzičar, pjevač, kompozitor, tekstopisac, dirigent… sve što je do sada izašlo iz njegove „radionice“ zasigurno će se više cijeniti u vremenu ispred nas. Njegova djela satkana su od najdubljih i najemotivnijih stanja. Njegov vokal bogat i autentičan, jedan od najkvalitetnijih na ovim prostorima. Sve što je autorizovao i odsvirao ima svoj smisao i značaj.
Previše gorčine
Ismet Kurtović rođen je 1951. godine u Srmetici kod Sanskog Mosta. A u taj grad je doselio sa nepunih šest godina. Dijete iz radničke obitelji, a roditelji nisu bili u mogućnosti ispuniti sve želje djece, pa je tako Ismet sam radio da bi nadograđivao svoj muzički talenat. Tako je kupio svoj instrument – gitaru. Beskrajno osjećao duboko u sebi muziku, slušajući tamburaše, džez, klasiku… Slušao je i tamošnje bendove. Jednostavno, zanimao ga taj svijet. A on pratio tadašnji trend tipa duga kosa, „otkačena“ odjeća… U Zagreb je otišao sa 16 godina i upisao se u Muzičku školu, svirao flautu i puno toga teškog života iskusio.
A onda osnovao bend „Novi akordi“, potom poznatu grupu „Drugi način“ 1974. godine sa kojima kreće singlom „Prođe ovaj dan“, a potom ’79. godine „Balada o osmijehu“. Dva albuma je uradio sa njima, ’82. godine „Ponovo na putu“ a krajem 80-tih sa njima ne radi do 1992. godine, a onda se okupljaju, ali on ih napušta. Realizira samostalni album „Sakrij se u mene“ sa pjesmama vrhunske poezije i svirke. Godine 1997. osniva grupu „Oko“. Duboko u sebi Ismet je nosio žal za svojom Sanom o kojoj je realizirao brojne numere poput „Sano moja, sanjam te“, „Grad sa devet rijeka“…

Uspjeh sa nekoliko CD-ova koje radi sa dječijim horom „Pahuljica“ kada dobiva i prestižni Porin“, počinje voditi hor „Arabeske“ sa kojim je promovirao duhovnu islamsku muziku i sevdah. I sa njima je uradio nekoliko albuma. A onda oni nastavljaju rad sa filharmonijom, a on sa horom „Bulbuli“. Prekrasne gospođe u zrelijoj dobi sjajno uz njegovo rukovodstvo interpretiraju tradicionalne kompozicije. Neko će kazati toliki uspjeh postići sa bendovima a sve napustiti, a odgovor će biti – previše gorčine je nanešeno Ismetu Kurtoviću, tom čuvenom umjetniku.
Varali ga
Njegova široka i duboka inteligencija u sprezi sa dobrotom i poštenjem bosanskim nije mu dozvolila da bilo šta kaže o zloupotrebi njega i njegovog rada. A varali su ga i za autorska i izvođačka prava, pa i za osnivanje benda. Njega zapravo nije to zanimalo, bio je ospjednut muzikom i stvaralaštvom. Novac ponajmanje. Kaže on se izborio onoliko koliko mu treba, jer on je, kako ga nazivaju, čudo od muzičara jer i dalje prašta. kao što kaže njegova pjesma “prisutan kao svjetlost bez glasa“, jer on je prema riječima medija, vitez magije ex. jugoslovenske muzičke scene.
Mnogo teškog omalovažavanja je ostavio iza sebe. A najteže mu je palo kada su mu majku pretukli zbog „Arabeski“ i njihovih pjesama, a otac ubijen, tek nedavno pronađen. Njega prozivali „Turčine“, a on u sebi ništa od tih razlika nije nosio. Nije tako vaspitan.
“Dragoj mojoj BiH”
Jedna od njemu najdražih djela je pjesma koju je 1992. godine komponovao na tekst njegovog brata Fikreta „Dragoj mojoj BiH“. Pjesma koja je čak predložena za himnu. A onda doživio razočarenje kada je čitao komentare „šta će on otamo nama pjevati“. A pjevali su Zele, Senna M, Fikret, Toni, Dejo, Čeha, Leo, Bebek… Pjesma koja se nebrojeno puta izvodi i izvodila a nikada za nju nije dobio ni pohvalu ni priznanje, a novac da ne pominjemo.
Piše: Jasna Durić