Da ostvari svoj san i postane virtuoz na gitari te se tako približi svom uzoru Sejdiju, Nedžad Esadović Nećko “krivi“ komšije, tadašnje, kafanske muzičare. Naravno, u pomoć su pritekle sestre kupivši mu staru gitaru koju je on uz letve i eksera prilagodio svojim potrebama i… zvijezda je rođena. Do duboko u noć prebirao je po njenim žicama. Rahmetli otac znao mu je reći: “Uskoro će meni Nećko donositi platu.”
A kad je Nećko počeo pjevati?
-Uspjeh pjesama ponukao je i mene da zapjevam. Tako sam na jednoj od nekada dobrih turneja pod nazivom „Novi talas na sav glas“ okušao i svoje pjevačko umijeće. Izveo sam vlastitu kompoziciju „Ugašena vatra ne može da gori“, koja me je, na najbolji način, uvela u estradni svijet.
Sa kim se sve sarađivalo?
-Malo je aranžera i tekstopisaca sa kojima nisam radio. Ipak, najviše sam sarađivao sa Enverom Šadinlijom, Fikretom Poljom, Vesnom Petković…
Da li je bolje imati tim saradnika ili biti „sam svoj majstor“?
-Neke moje kolege misle da sve možeš sam. Misle, hajde uzmi pare na brzinu i gotovo. Ovo je posao u kojem brzina ne pali. Više ljudi, više je i ideja, više kvaliteta, pa je i uspjeh izvjesniji. Kada stvaram pjesmu, nisam opterećen time ko će je izvoditi. Nastojim da je što kvalitetnije uradim i izaberem izvođača koji će najlakše otvoriti srca slušalaca. Ko god da je izvodi odgovornost autora je ista. Istina, kod drugog izvođača lakše se „opravdati” za eventualni neuspjeh.
BONUS VIDEO
Pripadate krugu onih koji su u vrhu novokomponovane narodne muzike. Hoće li ona ugušiti sevdalinku?
-Nema šanse. Novokomponovana muzika može imati veliku ekspanziji, ali to su, uglavnom, melodije na kratke staze. Samo pjesme koje se u osnovi naslanjaju na sevdalinku, u taj nepresušni izvor naše tradicije, imaju šansu da se dugo pamte i slušaju. Istina, to što se ponekad stiče utisak da novokomponovana muzika „gazi” sevdalinku, krivi su urednici u medijima. Oni su ti koji narodu treba da prezentiraju ono što valja, ono što je kvalitet i čega ne treba da se stidimo. Primjera radi, na državnoj televiziji se ne može pjevati svašta. Treba gajiti našu, bosanskohercegovačku, muziku, bez obzira na pritiske onih koji se sa punim džepovima legitimišu i misle da se novcem može kupiti sve.
Tokom agresije na BiH napravili ste dosta dobrih patriotskih pjesama?
-Nastojao sam da dam svoj doprinos odbrani naše zemlje. Ako su neke od njih kao što su „Zastava sa šest ljiljana“, „Sarajevska raja“, „Garava brigada“, „Druga brdska ide naprijed“, „Prva motorizovana brigada“ i druge bar malo doprinijele podizanju borbenog morala, onda sam ispunio svoj zadatak.
Stvorili ste mnoge zvijezde. Kako one uzvraćaju zahvalnost?
-Većini udari slava u glavu pa zaborave ko im je stvarno omogućio da budu ono što jesu. Ne treba im zamjerati. Kad tad oni se ponovo obrate za pomoć. Oni koji nakon uspjeha ne znaju ostati na zemlji i nisu ni predodređeni za zvjezdane staze.
Zavist kolega povećava agoniju naše branše
lma li zavisti na estradi?
-Nažalost, ima. U vrijeme kada nadležni malo ili gotovo nikako ne brinu o našem statusu, zaštiti autorskih i izvođačkih prava, bilo bi dobro da na estradi bude više jedinstva. Zavist među kolegama samo povećava agoniju naše branše i šteti ugledu svih nas. Estrada je jedno veliko more kojim mogu da plove svi brodovi koji znaju šta plovidba znači. Publika je ta koja vrši selekciju šta valja, a šta ne. Neka o nama i našem stvaralaštvu ona sudi, a ne mi sami.
Razgovarao: Eset Muračević