Imao je sedam godina kad je pobijedio na prvim dječjim festivalima u Makedoniji. Imao je desetak godina kad je povjerovao da će biti pjevač i pjevati bolje i od onih najpopularnijih. Imao je sedamnaest godina kad je snimio prvu ploču i zreo glas koji je neodoljivo podsjećao na Šabana. Imao je ovaj dečkić i dovoljno harizme da mu publika povjeruje i kad pjeva stih “Kosa sjedi, a godine lete”.
“Ispred stare kuće, poslije mnogo ljeta, ja uzbuđen stadoh i preda mnom žena, gleda me u oči i sjećanja vraća u godine kad sam bio ljubav njena. Ružo moja, najmiliji cvijete, kosa sjedi, a godine lete, vrijeme teče, a ljubav sve jača, svako svome mora da se vraća. Čini mi se da je s godinama ljepša dok je moje ruke miluju po kosi, samo dvije, tri bore otkrivaju tugu koju mnogo ljeta u svom srcu nosi. Čekala je dugo, živjela u nadi da će miris sreće i nas da opije, naše sretno vrijeme ovog trena dođe, želim ga što duže, jer mora da prođe.” (Šaban Šaulić – Miodrag Ž. Ilić)
– Kad sam vidio moju prvu ploču u izlogu prodavnice PGP-a u Makedonskoj ulici rekao sam – to je to! Naravno, bio sam šokiran mojom frizurom na omotu ploče. Moj kum Munja me odveo kod nekog frizera, nabio mi kosu na gore, izgledao sam kao poslije strujnog udara – priča Jašar.
– Na moju sreću već na prvoj ploči sam ubo veliki hit i te godine sam bio najprodavaniji pjevač u PGP-u. Bio sam Šabanovo otkriće, bukvalno me pokupio iz jedne kafane u Sarajevu i doveo u Beograd na snimanje. Kad je čuo kako pjevam njegove pjesme “Lijepi dani mog djetinjstva” i “Čovjek lutalica”, prvo nije mogao da vjeruje da jedan klinac može da pjeva njegovim stilom, a onda je shvatio da tu može da bude i nekog posla.
Narodnjački svijet je bio čudu – mali pjeva najpribližnije Šabanu, a opet, ima nešto svoje.
– Kad sam čuo Šabana, dopao mi se, donio je nešto novo u odnosu na dotad neprevaziđenog Safeta. Ali, i Šaban je učio od Safeta, uzora svih tadašnjih pjevača. Dakle, uvijek se stilovi dograđuju. I kad neko svojim pjevanjem promijeni muziku, ostaje neka osnova koja podsjeća na nekog prethodnog.
– Naročito u tim pjesmama sa prve ploče, mnogo sam ličio na Šabana, bez ikakve namjere da ga imitiram. Dobro se sjećam, legendarni Boki Milošević, koji je svirao na mojoj prvoj ploči u ansamblu Dragana Aleksandrića, rekao mi je: “Bićeš velika zvijezda, ali budi svoj, nemoj da ličiš na Šabana, budi Jašar.” To sam zapamtio, i već od druge ploče i pjesama “Kad odrastem ženiću te” i “Vjerujem u tebe” donio sam neke nove trilere.
Bez obzira što je prvu ploču snimio sa sedamnaest godina, Jašar je imao veoma dugu i burnu muzičku predistoriju u svom rodnom Prilepu.
– Moj otac je prelijepo pjevao, pa sam pored njega zavolio muziku i naučio prve pjesme, Safetove naravno, “Gledaj me draga i “Kolika je šeher Banjaluka”. Već sa sedam – osam godina počeo sam da se takmičim i pobjeđujem na dječjim festivalima. Muzika je bila nešto što me uzbuđuje i nešto što me smiruje. Kad napravim neki nestašluk i kad popijem “kaznu”, muzika mi je davala emociju da još ljepše zaplačem.
– Kao klinac sam zavolio Milančeta i njegovu pjesmu “U večeri kada sunce zađe”. Slušajući Milančeta na radiju, shvatio sam koliko je pjevačeva emocija bitna za ljepotu i uspjeh pjesme. Zato sam i restaurirao taj naš prvi radio koji me za sva vremena vezao za narodnu muziku.
– I moj dvije godine mlađi brat Ipče je uz mene zavolio muziku. Doduše, u početku je pjevao samo zabavnjake. Volio je pop i rok muziku, naročito “Bijelo dugme”. Baš ovih dana treba da izvučem sa Radio Beograda neke Ipčetove snimke sa “Posela na Kalemegdanu” gdje je otpjevao i nekoliko zabavnjaka.
Poslije prvih uspjeha na dječjim festivalima, Jašar ulazi u lokalne kafane, a za njim i Ipče.
– Kad sam prvi put čuo kako Ipče pjeva narodnjake, odmah sam mu rekao: “Batali zabavnjake!” Naravno, u tim dječačkim danima bilo je i bratskog rivalstava, tada mu nisam priznavo da je bolji od mene. Kasnije sam mu pokazao neke trilere i terce i ubjedio ga da je rasni pjevač.
Vrlo bitan utisak na mlađanog Jašara ostavili su tada popularni pjevači koji su pravili koncerte u njegovom rodnom kraju.
– Safet, Zaim, Tozovac, Bilkić, Meho, Nada Mamula – to su ljudi koji su dočekivani kao bogovi. Ljudi su kao na nekom hodočašću imali želju samo da ih pipnu, čisto da se uvjere da li su ljudska bića. Prvo sam upoznao Mehu Puzića. Kad je čuo kako pjevam, rekao mi je da ne sjedim ovdje nego da se odmah uputim za Sarajevo ili Beograd i da počnem da snimam.
– Tada uopšte nisam razmišljao o tome da li ću se najesti hljeba od pjevanja, ali sam znao da imam talenat i da ću biti pjevač. Upoređivao sam sebe sa najpopularnijim pjevačima tog doba i govorio samom sebi – ja bolje pjevam!
Veoma bitan utisak na mlađanog Jašara ostavila je i rečenica “ne'š se ti najesti hljeba od pjevanja” iz kultnog filma.
– Mnogo toga je objasnio film “Ko to tamo peva”. Legendarni Dragan Nikolić je glumio iskompleksiranog pjevača koji je htio da se takmiči i da se pokaže boljim nego što jeste, a sa druge strane je Mića Kostić koji pjeva i svira autentičnim talentom i koji može da se najede hljeba od svog pjevanja.
– Zato je moj otac insistirao da završim školu, a da se iz hobija bavim muzikom. Pošto je moj otac bio ljekar, savjetovao me da upišem medicinu. U Sarajevu sam upisao medicinsku školu, ali ne vrijedi – narodnjaci su pobijedili medicinu. Mada, sve te knjige koje sam pročitao i očevi savjeti načinili su od mene čovjeka zdravih životnih navika.
Jašar izbjegava televiziju i ne učestvuje u trci za jeftinu popularnost. Okusio je parče slave, ali nije dozvolio da ga slava otruje.
– Vjerovali ili ne, samo jednom sam se pojavio na RTS-u, i to sa prvom pjesmom u emisji “Nedeljno popodne”, a nema me mnogo ni kod mog kuma u Grandu. Oduvijek sam imao problema sa autoritetima. Jednostavno, ne mogu da poltronišem pa makar izgubio sve!
– Pogledajte samo koliko nas je internet potrošio, kakva je to prezasićenost. Još kad se neke kolege izlupetaju u toj pohlepnoj potrebi da budu na ekranu, dosadićemo i onima koji su se “vjenčali sa Njenom ljepotom”.
(express/telegraf)