Miroslav Ilić priznao je da ga je osamdesetih slava ponijela, pa da se na trenutke osjetio kao da je svjetska zvijezda Majkl Džekson. Kako je i sam rekao, brzo je shvatio da ne treba letjeti, već treba čvrsto stajati na zemlji i ne umišljati da si neko i nešto.
Naime, Slavuj iz Mrčajevaca je ispričao kako je protekao njegov odlazak u Toronto, gdje je svojim očima gledao kako se priprema Džeksonov koncert, koji ga je brzo vratio u realnost.
– Popularnost, uz sve što ona nosi, užasno je opasna stvar. Može od tebe da napravi nešto što ti zapravo nisi. Da umisliš da si ko zna ko. Mislim da je to bilo 1983, izašao je “Triler” Majkla Džeksona. Iste godine imam hit “Pozdravi je, pozdravi”, gori Balkan, ja sam kao važan, popularan. Čak sam u jednom momentu pomislio i ja da sam baš “ono” – rekao je Miroslav i priznao da se spustio na zemlju kada je shvatio kolike zvijezde postoje, te da uvijek treba biti prizeman:
– I onda se te godine zateknem u Torontu, kaže mi drug da malo prošetamo gradom i krenemo mi tako da šetkamo. Odvede me na jedan vijadukt s kojeg puca pogled na stadion u Torontu. Priprema se koncert Majkla Džeksona. Kada sam video u Torontu pripremnu njegovog koncerta, koliko je tu onih ogromnih kontejnera opreme, džinovska pozornica, svjetla, čuda, sebi sam rekao: “Miroslave, zemlja, zemlja, Miroslave.”
Nakon toga Miroslav se prisjetio Predraga Živkovića Tozovca, te otkrio da je sve naučio od njega i da mu se oduvijek divio.
– Čovjek od kog sam najviše naučio i koga smatram prvakom u mom zanatu jeste Tozovac, koji je bio najveći bedem odbrane autentičnog folka. Koliko puta sam virio iza zavjesa da vidim kako to Tozovac radi. On je razbijao stereotip. Do njega, mi narodnjaci izađemo na scenu, pjevamo i gledamo pravo. Prvi je Tozovac unio tog šarma, mangupluka, ne pretjerujući.
Miroslav je priznao da je kod Milutina Popovića Zahara bio zatečen kada je video televizor u boji.
– Sreo sam slučajno Zahara, pričamo mi i on mi kaže: “Imam sjajnu pjesmu za tebe.” Tada je imao malu garsonjeru. Odlazim tamo da mi odsvira pjesmu, ali ja prvi put kod njega vidim televizor u boji. Ide Olimpijada, a ja se zabuljio u televizor. Kaže Zahar: “Slušaj, čovječe, pjesmu”, a ja gledam u televizor u boji.
(express/republikars)
