Na jednom nastupu u Berlinu smo sreli legendu narodne muzike Veru Matović.
– Ja kada sam prvi put zapjevala, bilo je to još u školi, tada nisam ni razmišljala da ću biti pjevačica, da ću biti poznata. Tek kada sam zavrišla školu, počela sam opet nekako stidljivo da pjevam, ali narod je nekako osjetio tu neku moju pozitivu i moju ljubav prema njima i muzici, pjesmi. Uz pomoć pjesama koje sam snimala i naravno uz pomoć publike ostala sam dugo, dugo na estradi, ne smijem ni da kažem koliko je to godina. To je sve u svemu trebao biti, ostati i opstati jedan veliki uspjeh. Trebalo je sve to i sve te godine izdržati, a ja sam eto uspjela.
Da li ste se ikada pokajali što ste se odlučili da budete pjevačica, javna ličnost?
-Kako da se pokajem, kada me narod voli. Kada te neko voli, poštuje, a da se ja sada odupirem svemu tome, onda to ne bi bilo nikako dobro. Narod me je izabrao i narod me je zadržao na estradi sve ove godine. Ponosna sam i sretna zbog svega toga, što su me prihvatili zbog moje boje glasa, jer ona je jako specifična i ljudima se to dopalo. Ostala sam svoja. Estrada je oduvijek bila takva, kako prije tako i danas, to je kao neka velika trka u kojoj starta deset hiljada ljudi, a samo najuporniji, najistrajniji i najkvalitetniji dođu do cilja i ostanu na vrhu.
Vera, da li je bilo teže uspjeti u Vaše vrijeme ili je puno lakše u ovo današnje?
-Niko ne zna kakve smo mi muke imali da uspijemo, a danas je puno lakše. Danas ima toliko medijskih kuća, svako se utrkuje da gostuje i prezentira nove pjesme. U moje vrijeme su bila samo tri televizijska programa u Srbiji, tada u Hrvatskoj nisu ni voljeli narodnu muziku. Ja sam bila prva pjevačica narodne muzike u tadašnjoj Jugoslaviji, koja gostovala u programu TV Zagreb, a bilo je to 1977. godine, kada sam pobijedila na “Ilidžanskom festival”. Tada se nije na toj televiziji pominjalo ni „n“ od narodne muzike. E, to je bio veliki uspjeh za mene. I onda su krenula gostovanja na TV Sarajevo, TV Makedonija i tako je započela moja velika karijera, koja traje do danas – otvoreno nam je ispričala Vera Matović.
Piše: Bato Šišić
