Borislav Bora Janjić, bio je pjevač, harmonikaš i baštinik lijepe, narodne pjesme. Njegova karijera je bitisala s početka 20 stoljeća, ali i periodu nakon Drugog svjetskog rata. Svoj život posvetio je muzici i meraku. Pa, kako i priliči senzibilitetu takvog čovjek živio život opušteno i lagodno. Svojom pjesmom punio sebe energijom koja mu prija, i onima koji su ga slušali. Kao vrhunski pjevač bio je uvažavan kao muzičar, ali i kao čovjek.
Napustio školovanje
Bora Janjić rođen je u selu Tabanovići, a u Šabac sa svojom porodicom se seli kako bi pohađao osnovno obrazovanje. U centru Šapca njegov otac otvara kafanu, a Boro upisuje obućarski zanat. Njegov talenat i nevjerovatna ljubav prema muzici u tolikoj mjeri ga je obuzimala da je napustio školovanje. Sve vrijeme je svirao harmoniku koju mu je otac kupio. Bila je to dvoredna dugmetara „Sonoli“. Počeo je i pjevati, a i plijeniti srca slušalaca. Njegov tenor, snažnog vokalnog raspona, ali i tananih, toplih i kratkih trilera prolamao se iz kafana.
Činilo se da sa svakog kraja dopire njegova pjesma, kada bi gostovao i u Šapcu, Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu… Postaje i stalni solista Radio Beograda. Snima svoje pjesme „Da zna zora šta je milovanje“, „Dva su cveta u bostanu rasna“, „Golubice bela“, „Oj, kaduno, kono mori“, „Od sabaha do akšama“, „Kad Alija mladi beg bijaše“, „Djevojka je jaciju klanjala“, „Crven fesić“, „Da nije ljubavi, ne bi svita bilo“… Radio za produkciju i arhiv Radio Beograda, ali i u Parizu, Beču, Berlinu, Pragu…
Bora je važio za galantnog gospodina, koga su Šapčani neopisivo poštovali. Dali mu i nadimak Bora Šapčanin, ali ga nazivali i „Šabački Pavaroti“. I uopšte narod je toliko volio njegove pjesme da su ostale kao narodne, u naslijeđe budućim generacijama pjevača. Voljele ga slušati i Sarajlije, a sa Zaimom Imamovićem je dosta vremena drugovao. U periodu Drugog svjetskog rata nastaju njegove nevolje. Četnički čelnici su ga tjerali da im pjeva. Tako je nakon rata proglašen okupatorskim saradnikom, suđeno mu. Proveo dosta vremena u požarevačkom zatvoru „Zabeli“.
Umro u 55. godini
A on stalno govorio da ga ne zanimaju ni četnici, ni Nijemci a ni partizani. Da njega zanima samo muzika. Pjevao Bora i u zatvoru i kao zatvorenik gostovao diljem Jugoslavije. A Radio Beograd ga otpisao, njegove ploče i snimke „zabacili“. Da bi tek 2021. godine RTS presnimio njegovu gramofonsku ploču iz 1935. godine „Oj kaduno, kono mori“. Obolio je, bolovao i umro u 55. godini života. Sahranjen na Kamičkom groblju uz svoju obitelj. Čuveni Bora Janjić Šapčanin, ličnost sa čitavim nizom strasti prema sreći, ženama i uopšte matefori ćeifa.
Tri fijakera
Uz sve čudesne merake Bore Janjića Šapčanina dešavao se i momenat kada bi zakupio tri fijakera. U jednom bi se vozio on i šabačke „glavešine“, u drugom njegova harmonika a u trećem fijakeru vozio bi se njegov šešir i štap. To je, čini se, isključivi razlog da su mu sugrađani posvetili pjesmu „Kad je deda lumpovao“.
Novac ostavljao konobarima
Priča je ostala kako je Bora toliko novca zarađivao da je mogao kupiti jednu ulicu u Šapcu. Ali, ne! Njemu novac ništa nije značio. Nije mu značilo ni zlato kojem bi ga posipali. Ostavljao bi ga konobarima. Kažu kada bi prolazio čaršijom, šaputali bi „to je taj čuveni Bora Janjić“. A on, i kao takav, koji je zabilježio 20 gramofonskih ploča i arhivskih snimaka na samrti je kazao da je ostao željan života.
Piše: Jasna DURIĆ