Vera Nešić bila je pjevačica narodne pjesme bivše Jugoslavije i Srbije. Pjevala je, ali i beskrano voljela izvornu pjesmu, šumadijsku, sevdalinku ali i novokomponovanu muziku. A bila je prava ljepotica. Važila je za jedno od najljepših i najglasovitijih interpretatorki 80-tih i 90-tih godina. Vatrena crnka pjevala je većinom balade i pjesme u rumbi, a na nastupima uživala izvoditi „dvojke“.
Pjevala i šansone
Vera Nešić rođena je u Kragujevcu 1959. godine gdje se i školovala. Često je nastupala na školskim priredbama samostalno i uz horove. Voljela je sevdalinku pa je tako i presnimila pjesme „Snijeg pade na behar na voće“, „Da sam ptica“… dvojka joj je bila nešto posebno, naročito one šumadijske. Pjevala je po kafanama, hotelskim restoranima i privatnim veseljima.
Na početku karijere u repertoaru je imala šansone, šlagere, zabavne pjesme. Pjevala toplo, tačno sa puno duše. Ono kako bi rekli Bosanci, meraklijski. Vlasnici ugostiteljskih objekata su se naprosto otimali za njene cjelovečernje nastupe. Već stilski „isklesana“ interpretatorka bez nekih napora zapjevala je i u studiju.
Njen prvi singl bila je numera „Dva sanjara, dva drugara“. Uslijedio je i njen prvi album „Potražićeš opet mene“. Godinu kasnije 1989. godine oglašava se na Ilidžanskom festivalu sa pjesmom „Vrijeme briše sve tragove“. To je godina kada se izdvaja njen hit sa istonaslovljenog albuma „A gdje smo ja i ti“. Takođe, popularnost dobiva sa izvornom numerom koju je oživjela „Zaspala je Šumadija“. Pjesma je postala himna tog okruga.
Njena karijera je već slavna a ona tražena i popularna pjevačica. Stajala rame uz rame sa popularnim imenima tog vremena. Album 1989. godine „Planula je ljubav naša“, potom albumi 1991., 1993., 1994. godine naslovljeni su sa „Vera Nešić“. Na tržište izlazi i album „Tražim put ka sreći“ 1996. godine, „Kažite mi zore bele“ 1998. godine, „Hajde idi“ 2001. godine i nosač zvuka „Bolujem“ 2006. godine.
Ne štedi sebe
Za sve to vrijeme nije zapostavljala festivale koji su imali veliki značaj u karijerama pjevača tih godina. Pa se predstavila i na Hit paradi, na Mesamu, na Moravskim biserima, Šumadijskom saboru… Neumorno je pjevala. Bila radena i vrijedna. U svojoj zbirci brojala je čak 150 zahvalnica za nastupe na humanitarnim koncertima. Sve uz deset albuma, kompilacije, video nosača zvuka. Zlatni glas Šumadije, kako su je zvali svu svoju emociju stakala je na sceni sa mikrofonom.
No, već oboljela od opake i teške bolesti ona ne posustaje. Ne štedi sebe. Odaziva se na nastupe jer njena velika ljubav pored supruga i dvije kćerke bila je muzika. Tri godine se borila sa bolešću, liječila i pjevala. Tako je i postala imuna na terapije zlokobne bolesti. Odlazi u Ameriku kod kćerke, no i tamošnji liječnici su bili istog mišljenja.
Vera Nešić je preminula u 51. godini života u Finiksu. Sahranjena je u rodnom Kragujevcu, na groblju Bozman. Otišla je žena koja je uspomenu na svoj rad ostavila na brojnim audio i video zapisima, otišla ponosna jer njenu karijeru ni na tren nije dotakla nijedna afera i skandal.
Prateći vokal
Vera Nešić je uz kolegice Snežanu Đurišić, Anu Bekutu najčešće ulazila u studio, bila prateći vokal pjevačima u studiju i na sceni. Svojim glasom „podržala“ je Miroslava Ilića, Miloša Bojanića, Uroševića, Cecu… a svi od njih su se divili njenom kristalnom glasu.
„Zajdi, zajdi“
U jednoj od TV emisija u „duelu“ sa Tošetom Proeskim. Bilo je to živo pjevanje uz pratnju Ljubiše Pavkovića. Kada je čuo Toše kako Vera pjeva „Zajdi, zajdi“ pjesmu koju je i sam najavio pjevati, naprosto je uskliknuo i rekao da je ona pjeva. No, ona je insistirala da je on otpjeva rekvši „otpjevaj ti, ja ću nešto drugo“.
Na sceni sa kemoterapije
Sa teškim zdravstvenim problemima, pjevala je. Jedne prilike nije željela otkazati nastup „Karavana RTS“ pa je na scenu došla pravo sa kemoterapije. Pjevala, kažu, vrhunski. Oslabilo joj i tijelo i duša, a glas ostao isti.
Piše: Jasna DURIĆ
