Muhamed Mešanović Hamić bio je sevdalija – sazlija! Pjevač i muzičar koji je uz zvuke saza staro-narodni instrument na maestralan način umio svojim glasom tumačiti sjetne tekstove. Pjesme prepune duše bosanske.
Samouk a virtuoz
Sve je zvučalo tako, usklađenog zvuka koga bi prožimali žmarci onog koga sluša. Kod njega je i prebiranje žica i glas bio sevdalijski. Tihi a opet živi i dopadljivi. Držao se svog klišea gdje je dinamika, ritam i glasnoća bila taman.
Muhamed Mešanović Hamić rođen je 1931. godine u Sarajevu. U starom dijelu grada gdje je sevdah bio i ostao na cijeni. A o ovom velikom umjetniku malo se zna. Bar o tome kako je zavolio saz. Samouk, kažu, ali za takvu virtuoznost treba dosta truda. On je taj trud i uložio, jer njegovo spašavanje od zaborava autentičnog sevdaha i još uz zvuke saza bilo je impresivno.
Budio je, kažu, pjesmom svijest i ljubav prema tom tradicionalnom načinu prezentacije narodnog blaga. Ljudi su se zbližavali s njegovom izvedbom. Doživljavali je baš onako kako treba. Bogatstvo našeg folklora je Hamić predstavljao na privatnim sijelima, svadbama, kahvanama. Taj simbol bosanskih gradova utapao u pjesme. Svirao po sluhu, ali neobjašnjivo lijepo.
Voljeli ga slušati svi i Zaim Imamović, koji je za njega kazao da je bio najbolji stari sazlija. Zaim ga je i odveo na radio gdje je ovjekovječio 15 snimaka koje su štampali PGPRTB i Jugoton. Trajni zapis pjesama „Oj međice, međice“, „Sinoć sam ti Safo“ na tekst Safeta Kafedžića, „Djevo, djevo“, „Šta je život bajka samo“, „Teško meni jadnoj u Saraj'vu samoj“, „Imao sam deset žena“, „Sarajevo pjesmom opjevano“, „Ostavljen sam već odavno“ Zaima Imamovića, potom pjesme „Na Bentbaši na Babića bašči“, „Tamburalo momče uz tamburu“, „Na hastalu gori svijeća“, „Pita Fata Halil mehandžiju“…
Radio na Željeznici
Volio ga i Safet Isović. On je njega dizao u „nebesa“. Dovodili su čak kolege iz Beograda da čuju kako to svirač sitno „veze“ motive, a ritam ne umrtvljuje pjesmu. Nije bilo onoga ko bi kazao da voli sevdah, a ne voli slušati Hamića. Po pričama iz tog vakta neki kažu da je Hamić radio na Željeznici pa imao džabnu kartu, volio se voziti vozom. Često je išao čak i u Istanbul, kupovao sazove pa preprodavao. A govorio dobro turski jezik.
Valjda je tako i dobio stan 1970. godine u Pejtonu. Drugi opet vele da mu je to došlo „niotkud“. Jer koliko oni znaju, Hamić je bio bez stalnog zaposlenja. O njegovom privatnom životu svi drugačije govore. Ali, sudeći po podatku da je bio šeret i zagondžija te da se više puta ženio, biće da je tako.
Iz prvog braka imao je sina Emira koji nikada babu nije ni upoznao. Bio je svojevremeno i u braku sa Behkom. Helem ženio se, razvodio, napuštao ognjišta, kuće, znao završiti i kod jarana. Sreća, posao ga htio. Derneci, kažu, kod gazde Avde Toholja sa Behkom i Ljucom, Mehagom Varešanovićem pamte i pamtit će oni koji su bili sudionici.
Krenulo onda Hamića po zlu. Dobio teški oblik kancera grla. Preminuo mlad, u 47. godini života. Otišao jedan od najljepših dragulja sazlijske scene. Njegove slobodne izvedbe bez nota, dirigenata, zacrtanih formi bile su tačne i pravilne. Otišli su s njim skladni meraklijski zvuci uz koje je uživalo i ćeifilo okupljeno muškinje tog doba oko mangale sa čibucima u akšame, uzdišući uz dert Hamićevog sevdaha.
Dočekao sabah sa Džemom
Ostala je upamćena priča o simpatijama Džemala Bijedića prema Hamićevom pjevanju i kucanju u saz. Kažu jedne prilike Džema je sabah dočekao sam u kahvani sa Hamićem. Sjedio na tronošcu, ogrnut kaputom a Hamić preko puta njega odjeven u ferman od čohe, bijeloj bezenoj košulji, zlatnim jaglukom oko pasa, čakširima i crvenim fesom sa kićankom na glavi. Ispunjavao mu dušu prefinjenim pjesmama pa i onom njegovom najmilijom „Pod Mostarom čudan bostan kažu“.
Bio je poters
Za sazlijskog velemajstora priča se da je bio poters. Dok bi on svirao svi bi morali slušati. Ako bi neko slučajno zapjevao on bi mu pružio saz uz komentar „haj’ hoš’ ti pjevati, il’ ja“.
Zasluga Damira Imamovića
Najzaslužniji za pomen Hamića je Zaimov unuk Damir Imamović. Od 2004. godine on je tragao za kućnim tonskim zapisima Hamićevog pjevanja. Obilazio gradove i sokake. Konačno u sarajevskoj ulici Potoklica kod obitelji Alihodžić pronašao oštećene magnetofonske trake sa nepotpunim pjesmama, ali za Damira radost. Pronašao je tu sevdalijsku dušu i način interpretacije. Našao i neke značajne zapise koji su gurnuti u zaborav, kao i taj fenomen sevdaha.
Kažu da je u ovom dobu ta muzika nekomercijalna pa gubi se tradicija bez koje nema vrijednosti – kaže Damir jer je on jedini u ovom dobu, kao priznat i poznat, prepoznao svu vrijednost i ostao jedini koji je odao priznanje i „nagradu“ za umjetnika koji je prvi ispjevao uz saz Rubinštajnovu „Azru“ urađenu na tekst Hajnea.
Piše: Jasna DURIĆ
