Muhamed Hasičić pjevač sevdaha i harmonikaš koji je ostao neizostavna karika bh. riznice sevdaha. Muzička ličnost kojeg najčešće pominju estradni predstavnici starije generacije. Kažu, rijetko se može sada čuti i sresti tako vrijedan i marljiv muzičar.
Preskromna duša bosanska
Autentičan u svom sevdisanju, uz zvuke harmonik. Zaslužan za očuvanje izvorne pjesme. A baštinio sevdalinku u svom repertoaru. Publika tog vremena, tih 60-tih voljela je slušati, a i cijenila takve muzičare. A on preskromna i široka duša bosanska uživao u sevdahu.
Muhamed Hasičić ili ti Safet Sikira, kako su ga zvali, rođen je 1936. godine u Milkovcu nadomak Doboja. Netom po rođenju, kazivali su, dobio je „sibjan“ (visoku temperaturu) ostavivši ga 75 posto invalidom. Ostao je slabovid. Kao dijete sa nenom je išao kod komšinice Naze Bašić koja je svirala harmoniku koja bi mu dala instrument kojeg je zavolio da i on svira. Djetinjstvo provodio u siromaštvu i bijedi. Otac i majka se razišli, zasnovali nove obitelji. A on opet bio sretan jer mu je očuh bio dobrodušan. Prepoznao je njegov talenat, pa je od novca prodatog komada zemlje, kupio Muhamedu prvu, malu harmoniku sa 24 basa.
Nedugo vježbajući i svirajući po sijelima očuh Sulejman iz Maglaja digao kredit i kupio pastorku veću harmoniku sa 120 basova. U početku svirku mu plaćali sepetima žita. U vremenu siromaštva to je bilo velika dobit za domaćinstvo. Sajo je počeo da muzicira i pjeva ozbiljnije tezge, da radi igranke, teferiče, kafane. Braća Ašir i Hamed Kantić i Smajo Travančić iz Jelaha su ga preporučili u veće objekte da svira.
Malo po malo Safet kupio dobru harmoniku, razglas, okupio ekipu pa i pjevačice jer su već to bili ozbiljni nastupi. Pričalo se da je bio hašarijast kao i svi muzičari, a on opet tvrdio da je to samo „vika na muzičare“. On je volio svoju Bihu s kojom je bio u braku od svoje 21. godine. Djece nisu imali. Svoj Milkovac morao je napustiti 1992. godine gdje mu je ostalo pri bijegu i harmonika i razglas i sve! Sa suprugom je bježao iz mjesta u mjesto dok se nije skrasio u Tešnju. Omer Pobrić je do majke poslao harmoniku za Saju sa porukom „da malo nafake zaradi“. Bio je ranjen. A po izlasku iz bolnice opet nije bio gladan jer su ljudi mislili na njega. Vratio se među prvima u Milkovac po završetku rata kada je pokušao vratiti Omeru harmoniku jer je bolju kupio, no ovaj nije htio ni da čuje već ga je primio u svoj Institut sevdaha.
Umro u snu
Penzionisan sa dodatnim povlasticama zbog svog hendikepa a koju je primao iz Doboja. Na Baščaršijskim večerima 2004. godine nastupio je ovaj samouki muzičar. Sajo je bio najsretniji kada je svirao i pjevao. Dobit mu nije mnogo značila u svoj toj njegovoj skromnosti. Snimio je tri nosača zvuka izvodeći sevdah onakav kakav je i nastao, kao što su neke od pjesama „Zar za mene više nade nema“, „Zašto moja duša vene“, „Sunce žeže“, „Nekad svale bijele ruže“, „U svijetu sam život ostavio“, „Posljednji grad se sruši“…
U Matuzićima je svirao kod Fate gdje je čekao ponude za veće tezge. Prespavao bi kod ženine rodice Hidajete da ne bi kasno noću ženu budio. Tu je i umro od srčanog udara u snu. Iza sebe ostavio pjesme, svoj skroman prilog kolegama da poslušaju pjevanje sevdalinke koja ne povrjeđuje njenu srž. Čak ni harmonici nije dozvolio da naruši njenu izvornost.
Besplatni časovi
Jedini tešanjski pismen harmonikaš, kažu dobričina, bio je Safet Kapo koji je po dolasku iz Austrije učio note Ajanovića, Pobrića, Ruštu… Besplatne časove davao je Safetu Sikiri jer je bio oduševljen kada je ovaj razvukao harmoniku. Tada je obećao da će ga bez dinara obučavati.
„Kulu gradim, a kamena nemam“
Projekat „Kulu gradim, a kamena nemam“ Sajo je snimio 1997. godine a kolege i kritičari kazali su da nikad niko nije ljepše otpjevao tu pjesmu. Ta prelijepa boja, mekam, ta duša umjetnička, sve se oslikalo u toj pjesmi.
Džaba plakati
Često bi Muhamed Hasičić zvani Safet Sikira kroz šalu znao kazati da voli džaba svirati i pjevati nego džaba plakati. A ozbiljno bi govorio da je zadovoljan svojim životom jer je čuo kako pričaju učeni ljudi da je takav čovjek Bogu drag.
Piše: Jasna Durić
