Elizabeta Betty Jurković je pjevačica zabavne muzike, šansone i džeza. Kantautorica, kompozitor, a uz sve i instrumentalista na klaviru i harmonici. Vrhunski obrazovana intelektualka, poliglota. Njen glas krasno pristaje njenom stilu kojim je očarala sve. Za nju su sva vrata bila otvorena do svjetskog zvjezdanog statusa. No, ova umjetnica milozvučnog vokala i izuzetnog talenta sama je sebi odabrala put po već zacrtanim vlastitim smjernicama. Zato je i ostala izuzetna predstavnica jugoslovenske muzike.
Sekretarica režije
Elizabeta Betty Jurković rođena je 1936. godine u Opatiji. Njena majka, Holanđanka bila je profesorica a otac biology, inače vlasnici pola Opatije. Oni su nastojali što bolje obrazovati svoje kćerke. Betty je u Rijeci završila gimnaziju, ali i muzičku školu odsjek klavir i harmonika. U vrijeme Drugog svjetskog rata oni su preselili na Bled tako da je ona u Ljubljani studirala Germanistiku gdje se prvi put prijavila na audiciju. Nakon što je prošla postaje član orkestra Bojana Adamića koji je obnašao funkciju vođe plesnog i džez ansambla na Radio Ljubljani. Betty dodatno radi posao i sekretarice režije. Počinje sa festivalskim nastupima gdje osvaja nagrade. Već 1958. godine ide na prvi Opatijski festival izvodeći pjesmu „U sjeni palme“. Potom niže nastupe na Splitskom, Zagrebačkom, festivalu Melodije Istre i Kvarnera, Slavonski popevki…
Upoznala je 1960. kompozitora modernije pjesme i klasike Borisa Ulricha koji je radio na Radio Zagrebu. Upravo to je odvodi u Zagreb. Ona već zrela pjevačica se lako uklapa u novo okruženje. Snimke i singlice prilagođavala je afinitetima publike a voljela nešto drugo. Vodila radio emisiju „Dobro večer Betty“. Njene turneje, gostovanja i uopšte angažmani su se dešavali diljem bivše Jugoslavije, od Triglava do Đevđelije, a sve u tada aktuelnim prostorima kakvi su domovi kulture, domovi armije, terase hotela, ljetnji i novogodišnji nastupi.
Toalete je šila po slikama iz žurnala a tek kasnije ide u Trst po odjeću. Sa albumom „Ljuljačka“ započinje kantautorski rad. Pokazuje svo svoje neosporno muzičko znanje i umijeće. Tada se pjevalo i snimalo uživo, bez peglanja i miksa, a sve zvučalo sjajno. Upravo takve su bile i njene pjesme „Jedna gitara, bezbroj divnih snova“, „Kazačok“, „Barke faren“, „Iznad svega“, „Nogometna utakmica“… To je bio repertoar za javnost a ona uvijek bila iznad tih estradnih prestiža, rivalstva, pa i prisnosti sa kolegama. Josipa Lisac i Karlo Metikoš bili su joj prijatelji. Kada je rodila kćerku Gioiu 1971. godine sve aktivnosti u muzici zapostavlja. Odgoj kćerke bio joj je najbitniji, što je i uspjela.
Povremeno se oglašavala sa singlovima i pojavljivanjem u medijima pa tako i ostala preponosna na svoj ispunjeni život. Betty je snimala i duete, dvije pjesme sa Đorđem Marjanovićem, Ivom Robićem, Maruškom Šinković, Terezom i Džimijem Stanićem i „Belim vranama“. Ona sad sluša muziku koju voli, a to su zvuci klasike jer kaže u zabavnoj muzici nema ništa novo. Tu je naravno i moderni džez. U svojoj karijeri postigla je velike prodajne tiraže, osvajala nagrade, priznanja, odlikovanja za životno djelo.
Uživa u protokolima
Betty je i dalje 2021. godine energična, vitalna i rječita dama koja je karijeru ostavila u prošlosti. Živi i uživa u svojim protokolima. Na manifestaciji „Ponos Hrvatske“ 2018. pjevala je pjesmu „Optimist“ kakva je i ona sama duhom. A njene pjesme je vratio u ovo doba poznati serijal „Dnevnik velikog Perice“ gdje su kao potka i kulisa upravo pjesme njene karijere.
Predvidjela Dvornikovu karijeru
U komentarima o ovodobskoj muzici, Betty vrlo često opravdano pominje svoje predviđanje kada je prvi put čula Dinu Dvornika. Tada je kazala da je on donio muzici nešto novo. Silnu energiju i neosporan talenat.
Svinjska crijeva
Dodatna zarada na inozemnim gostovanjima bila je neizbježna jer su honorari bili mnogo manji nego što su sada. Tako da su u Italiju nosili teleće meso koje su prodavali mesarima, a u Austriju svinjska crijeva. Jedne prilike su upravo ta svinjska crijeva vratili u Jugoslaviju u koferu za bas, jer im je mesar kazao da je samo nekoliko dana prije kupio od hokejaša iz Jesenica.
U “fići” za Njemačku
Svaki nastup u inostranstvo a i u bivšoj državi oduzimao je sate i dane putovanja autobusima i vozovima. Bilo je uistinu mučno i teško. Tako ne čudi da joj je vožnja sa suprugom u “fići” do Njemačke bila ljepša nego sada da se vozi u “mercedesu”. Prelijepa, udobna i luksuzna avantura je bilo to za nju.
Piše: Jasna DURIĆ
