Budimir Buca Jovanović, autor, harmonikaš, kompozitor, aranžer i pjevač. U narodnoj muzici opravdano zauzima posebno mjesto. Izdvojio se svojim maestralnim muziciranjem u kome dominira meraklijski štih. Njegove kompozicije i neukrotivi raskošni aranžmani su nešto što je u ovo vrijeme nezamislivo. Tako je za Bucine numere bio potreban veliki broj muzičara za živi studijski rad. Svojevrstan simfonijski način, a opet svaka kompozicija zvučala u duhu narodnog melosa.
Rano je ušao u kafanu
Budimir Jovanović rođen je 1931. godine u selu Guneta nadomak Barajeva. Kao dječak rastao je uz očevo muziciranje na harmonici pa je ljubav prema tom instrumentu bila logičan slijed. Vrlo rano je počeo svirati harmoniku, a onda mu je otac kupio „dugmetaru“ marke „Ravner“. Učio svirati i od oca, Spasojevića, Stankovića… A note naučio od Džonija Gavrilovića. Rano je ušao u kafanu, na vašare, svadbarska veselja i igranke gdje je svirao.
Na Radio Beograd 2 je već 1951. godine počeo da snima, a 1963. osnovao vlastiti ansambl kojim je rukovodio. Počeo je i sa autorskim radom, gradio vlastiti stil, neobičnih ali jedinstvenih harmonija. Njegov stil je “ličio“ samo na Bucu Jovanovića. Bila su to remek djela u narodnoj muzici. Buca je dugo svirao u Bosni, gdje je naučio i zavolio široke sevdalinske trilere. A osnova mu je bila kod pjevača boja glasa, zdušna i iskrena interpretacija. Nije volio samo snagu glasa.
Snimio je 1967. godine prvu singl ploču sa kolima „Gružanka“, „Guncesko“, „Zlatarevačko kolo“, „Momački zaplet“ koji je štampao PGPRTB. U studiju realizira „Janjoš, Janjoš“ kako su ga zvali zbog plave kose nalik Mađaru. Svoje kompozicije radio je za pjevače Šabana, Safeta, Kalezića, Kvaku, Zoricu, Tozu, Cuneta, Silvanu, Vidu, Azeminu, Mustafu Ezića, Radičevića, Puzića… i tako im otvarao svojim neprolaznim pjesmama estradne puteve. Nudio im smjernice za estradni rad, opstanak i ostanak na muzičkoj sceni. Ovaj strogi pedagog, oštrog pogleda, a dobre duše, kako su govorili njegovi saradnici, važio je za perfekcionistu u poslu.
Sve bili i ostali evergrini
Privatno Buca je bio boem kome su kafana, merak pa i hazard bili maksimalni odmor. U studiju su strepili jer je imao istančan sluh, ali i ukus za pjesmu. Tako su nastali brojni hitovi poput „Djevojka kraj rijeke“, „Kapetan potonulog broda“, „16 ti leta beše“, „Dug prema zemlji vraćati se mora“, „Raširi ruke o majko stara“, „Na rastanku“, „Dajte mi utjehu“, „Bio sam pijanac“, „Ne spremaj majko darove“, „Poleti golube moj“, „Vjerovah mu i što nisam smela“, „Spomenar“, „Pođimo u krčmu staru“…
Svaka pjesma nosila je pečat hita. Sve su to bili i ostali evergrini. Festivali i muzičke manifestacije nisu se dešavala bez njegovih pjesama. Svoju zadnju ploču napravio je za Safeta Isovića. Otac srceparajućih pjesama, kako kažu za Bucu, čovjek koji je tražio tumače svoje sjete i nalazio ih završio je u bolnici 1987. godine gdje je sve vrijeme pjevušio jednu te istu pjesmu „Pruži ruke na rastanku“. Pobjegao je iz bolnice kući gdje je svirao i pjevao jednu te istu pjesmu. Te godine je i preminuo. Nakon njegove sahrane preminula je i njegova majka. Nije se samo ugasio jedan život nego je otišao stvaralac neuhvatljivih orkestracija, aranžmana i kompozicija iza kojeg će još dugo da žive njegova djela.
Prva pjesma
Aleksandar Saša Krstić, mladi frulaš impresionirao je Bucu Jovanovića svojim poznavanjem izvornih pjesama. Zavolio ga je i on je prvi kome je Buca odsvirao na harmonici svoju prvu pjesmu koju je odsvirao u šestoj godini „Cvjetala mi lipa i topola“.
Posthumno priznanje
Dani Budimira Buce Jovanovića su ujedno jubilarna trodnevna manifestacija u Barajevu. Posvećena pjesmama i kolima vog umjetnika koji je afirmisao najveće pjevačke zvijezde. Posthumno je dobio priznanje „Nacionalni muzički umjetnik Srbije“.
Poraz na kartama
Sa Zoranom Kalezićem snimao je pet dana deset pjesama uz pratnju 20 violina, flauta, oboa, hor od 50 ljudi. A onda je sutradan utrčao u studio i snimatelju kazao da obriše sve. Kasnije se pročuo i razlog da je Zoran Kalezić pobijedio Bucu na kartama.
Piše: Jasna DURIĆ
