Nedžad Imamović pjevač, kompozitor, instrumentalista. Jedan od rijetkih muzičkih znalaca na bh. muzičkoj sceni. Muzičar koji je najdugovječniju i najdominantniju vrijednosnu formu naroda – sevdah, njegovao.
Muzičko okruženje
Znao dosta, a čovjek neposredan, tihi poštenjačina. Prelijepe stihove stapao je u još ljepšu melodiju da bi je svojim vokalom “ispričao”. Njegova interpretacija je bila pitka, sjetna i topla pa je tako i davala kompoziciji posebnost. Pjevao stare, tradicionalne pjesme, svim svojim bićem nastojao sačuvati izvorno blago. Snimao, radio u muzici i sa njom i čini se bez potrebe za nekom velikom popularnošću. Njemu nije smetao ni nastali jaz između zvuka kome je bio naklonjen i novog novonastalog hiperproduktivnog trenda u narodnoj muzici.
Nedžad Imamović rođen je u Sarajevu 1948. godine. Sa svojom sestrom Jasminkom rastao u muzičkom okruženju, kao djeca najpopularnijeg interpretatora sevdaha Zaima Imamovića.
Muzika je pratila Nedžada kao vlastita sjena, a on ju je zavolio. Taj zvuk je postao dio njega. Pohađao je i Muzičku školu, amaterski pjevao. Tako je već 1960. godine svirao na Radio televiziji Sarajevo. Postao je dio stvaralaštva projekata narodnog orkhestra u bivšoj Jugoslaviji. Počeo je svirati u tamburaškom i u narodnom orkestru. Već 1969. snimio je pjesmu “Ne vraćaj mi prsten mila” gdje je ušao i u izvođačke vode a odmah potom zajedno sa svojim ocem Zaimom ispjevao pjesmu “Dva dječaka”. Te godine se pojavio na Ilidži sa pjesmom “Lelo, Lelo”. Potom su uslijedile numere “Ajša”, “Srce plače a ja pjevam” koja je štampana na singlici uz pjesmu “Usne nevjerne”. Desila se i pjesma “Zaboravi me”…
Sevdalinku nije zapostavljao. Realizirao brojne studijske snimke za arhiv, ali i za nešto kasnije CD na kome su se našle pjesme “Bosno moja plemenita”, “Ašikuje Adem aga”, “Od djevojko điđo moja”, “Jesi’l znala dušo moja”, “Vozila se po Neretvi lađa”, “Uzeh đugum i maštrafu”, “Nema ljepše cure”, “Oj sudbinu ja te pitam”…
Nizao je u svojoj karijeri arhivske snimke, singlice, velike ploče i CD-ove. Našle su se tu i komponovane pjesme a u produkciji narodne muzike RTV BiH, nešto kasnije radio kao producent prenoseći svoje bogato znanje o muzici savjetima, uputama, onako na svoj blagi, znalački način. Nedžad je znao pjevati jer kažu ko zna pjevati sevdah postaje i naziva se sevdalijom. Nastupao je na velikim scenama, koncertima gdje je pokazivao svu svoju zdušnost i emociju koja je itekako godila slušateljstvu.
Pjesma sa klišeom
Često bi ljudi kazivali koliko liči a i sliči svom ocu velikanu Zaimu Imamoviću. On je sve gordo primao jer mu to nije smetalo, naprotiv! Nedžad je u biti bio osebujan pjevač, primjer pjevača koji je svojom izvedbom davao lekcije sa svojim temeljitim znanjem i talentom kako sevdalinka ima svoju zakonitost. Pokazao da nije bit glasnoća, širina i visina kao ni bespotrebni i suvišni ukrasi jer sve to ponekad upropasti osnovu sevdaha. Sevdah je pjesma sa klišeom i mjerom i baš onako kako treba za uživanje.
Nedžad Imamović je ponio brojna priznanja i nagrade. Bio u ulozi ambasadora sevdalinke diljem bivše države i Evrope. S ponosom govorio o nastanku Art kuće sevdaha, Sevdah festa u Bihaću, oživljavanje Ilidžanskog festivala… Privatno mnogo vremena posvećivao svojoj supruzi, kao i sinovima Nedimu, Damiru i Zlatanu, svojim unucima pružajući beskrajnu ljubav. Duga, teška i nemilosrdna bolest je prekinula život jednog plemenitog muzičkog umjetnika kakav je bio Nedžad. Preminuo je u 72. godini života tekuće 2020. a pokopan uz tihu instrumentalu na gradskom groblju Vlakovo, uz prisustvo bližnjih, prijatelja i kolega.
Radio aparat sa Zaimom
Nedžad Imamović je nerijetko pominjao anegdotu vezanu za popularnost svog oca Zaima. Naime, u priči o ekstremnoj Zaimovoj popularnosti došao je do događaja koji se zbio u Zagrebu, a riječ je o čovjeku koji je ušao u prodavnicu radio aparata tražeći radio u kome pjeva Zaim Imamović.
Ponosan na Dadu
Sretan i ponosan je bio Nedžad na karijeru svog sina Damira. Njegov Dado, kako bi govorio, produžio je vijek sevdalinci naglašavajući da je on pjeva na poseban način, ono nešto između oca i dede. Drago mu je bilo da se sve to ljudima i kritičarima dopalo. Pojavio se čak na njegovom koncertu u sarajevskom KSC i otpjevao jednu numeru uz svog sina, ali ono što je posebno istakao je podatak kako stranci vole Damirovu interpretaciju.
Dobra i loša pjesma
Kao dugogodišnji znalci nerijetko se autor ove kolumne i njen suprug susretao sa Nedžadom. Nerijetko i pisala o njemu, a ono što je ostalo urezano duboko u pamćenje i njegov odgovor na pitanje šta misli o recenziji i šundu? Njegov odgovor je glasio “Ma, koji šund, to je novokomponovana farsa. Pjesma može biti lijepa i kvalitetna i ono suprotno – loša”. I vjerovala sam mu. Naravno pohvalio se vlastitim studijem, a ja mu onako uzgred sugerisala da malo više forsira pjesmu “Igraj mi noćas” koja je u predratnom periodu bila na dobrom putu postati Nedžadovim novokomponovanim hitom.
Piše: Jasna Durić