Ljubica Berak pjevačica je i autorica lijepe, narodne pjesme i bosanske sevdalinke. Ona je žena koja je od samih početaka svoje karijere važila za damu lijepe vanjštine i modernog outfita sa ukusom. Njena interpretacija svake pjesme je imala mjeru dobrog ukusa. Sevdah svojim odličnim vokalom zdušno donosi bez karikiranja. Onako izvorno kako treba.
Spaso je njena ljubav
Ljubica je autor, a ujedno i čuvar tradicionalnog zvuka. Sa svojim suprugom Mostarcem Spasom Berakom vrhunskim muzičkim znalcem je najčešće pravila pjesme za sebe i kolege. Sve što je do sada radila i radi je s ljubavlju jer ona zapravo živi sevdah. Dobra je kolegica i kvalitetna osoba.
Ljubica Berak djevojačko Šević rođena je u Sanskom Mostu 1948. godine. Od ranog djetinjstva i školovanja voljela pjesmu i muziku. Tako je kao maturantkinja u svom rodnom mjestu prvi put se oglasila u emisiji RTVSA „Subotom uveče“. Predstavila se ali i upoznala klarinetistu pratećeg televizijskog orkestra Spasu Beraka. Ljubav je pogledima planula.
Te godine Ljubica postaje solista Radio Sarajeva. Snima svoj prvi nosač zvuka 1968. godine sa numerama „Vrati mi osmijeh tvoj“, „Ne idi“ onda su godinu kasnije uslijedile singlice „Ne želim rastanak“, „Gorka ljubav“, „Ti ćeš vidjeti samo suze“, „Jedna je ljubav prava“, „Il’ me ljubi il’ odlazi“, „Ne igraj se srećom mojom“, „Napiši mi pismo“… Sve godine snimala malu ploču a uporedo realizirala snimke sevdaha za arhiv. Zajednički život sa Spasom prepun sklada i ljubavi ali predanog zajedničkog rada uz veliku odgovornost prema očuvanju izvornog zvuka.
Mnoge sevdalinke koje je Ljubica snimila su bile najčešće one koje su već odavno pale u zaborav. „Ej Neretvo“, „Duni vjetre“, „Hvalila se lijepe Mare majka“, „Ej Agane“… Tu su i pjesme nastale u ratnom periodu kada je zajedno sa suprugom Spasom osnovala SAREST. Kreirali su televizijski program, a nerijetko zajedno sa svojim kolegama nastupala dajući podstrek borcima Bosne. Znala je pješačiti satima kilometre do Tarčina i dalje krvavih nogu u čizmama. A nije se žalila. Dostojanstven pripadnik Armije BiH govoreći često da je snaga pjesme ponekad jača od puške.
Ne mora biti komercijalno
U mnoštvu napisanih pjesama i kompozicija posebno izdvaja pjesmu „Baščaršija ranjena“, „Ej još jednom samo jednom“. Pjevala je i „Odoh i ja majko Bosnu braniti“ i baš tu joj se pridružila majka „igmanskog vuka“ Čede Domuza koji je poginuo, inače nosilac zlatnog ljiljana. Sve su to bili teški momenti i za nju jer je i sama majka. Ljubica je nastupala i na Ilidžanskim festivalima a posebno se ističe pjesma „Nemoj majku zaboraviti“, Lukavačkom festivalu… Poruku mira slala je i pjesmom i svojim nesebičnim zalaganjem jer je žena kosmopolit, istinski zaljubljenik tradicionalne pjesme i svoje Bosne.
Njena je parola da sve pjesme ne moraju biti komercijalnog karaktera. Treba se zalagati za sevdalinku koja je od pjesničkog i historijskog značaja. Nevjerovatna je njena svjesnost, očuvanja muzičkog blaga. Nikada se nije ponijela u popularnosti, a nagrađivana je raznim priznanjima jer ona je voljenom gradu i bosanskoj muzici dosta dala, tako to rade časne persone kako su je nekada zvali rahmetli Omer Pobrić i Zekerijah Džezić.
Risto Đogo, novinar ratne SRNE je u predratnom periodu radio u NIP Oslobođenje a u ratnom periodu sve do svoje tragične smrti provocirao je istinske Bosance i Hercegovce putem javnih glasila. Jedno od takvih svojih ružnih obraćanja uputio je i Ljubici Berak nazvavši je bivšom Srpkinjom koja oplakuje džamije i katedrale a nikad pravoslavne crkve. I još sijaset ružnih detalja a njen komentar je na sve glasio da se ona ne obazire na takve gluposti i laži jer u principu poštuje uz čovjeka i istinu.
Fildžan manje
Ljubica Berak je osoba koja je topla, mila i predusretljiva. Kod nje sve funkcioniše po istilahu. Tako je bilo i u braku sve do 2013. godine kada je preminuo njen životni saputnik Spaso kada je sa table uz tradicionalni džezvenjak morala ukloniti jedan fildžan.
Prva pobjeda
Na svom prvom takmičenju amatera pjevača Ljubica Šević podijelila je prvo mjesto sa Muhamedom Mujkanovićem. Kasnije svojim dragim kolegom.
Sin u Armiji
Ljubica je svog 15-godišnjeg sina spremila u Armiju BiH gdje je bio do 1995. godine kada se vratio svojoj violini i muzičkoj školi po završetku rata.
Piše: Jasna Durić
