Snažna, istinita, potresna, ali opet i pjesma koja daje nadu i tjera nas da svi zajedno izdržimo, jer – “Ovo će proći“!
Ime je to nove pjesme Hladnog piva koja nas uči da nikad ništa ne uzimamo zdravo za gotovo. Ono što danas imamo, već u sljedećem trenutku može biti drugačije.
Emotivan tekst i muziku pisao je Mile Kekin, a tehnički vrlo izazovan projekt na daljinu, s brojnim gostima u pjesmi, završio je genijalni producent Denis Mujadžić Denyken.
Zbog situacije u kojoj se do sada niko od nas nije nikad našao, Mile je pred sebe postavio najveći izazov do sada – snimiti i video za ovu pjesmu na daljinu.
Sve je krenulo u nedjelju, u 6:24 ujutro. Iz sna nas budi snažan potres kakav se ne pamti u glavnom gradu Hrvatske. Prestravljeni iskačemo iz kreveta, ne znamo što se događa. Vani je pandemija epokaliptičnih razmjera, vlasti apeluju da ostajemo u svojim domovima, potres nas tjera vani iz kuća.
Centar Zagreba, u kojem živi Mile, najviše je stradao, a kako je to Mile Kekin doživio, objašnjava:
– Još u pidžami čekamo u autu žena, klinci i ja. Nemam pojma što čekamo. Možda da režiser vikne da je scena snimljena. Na radiju govore da ne idemo vani zbog korone, ali da izađemo iz kuća zbog zemljotresa. Susjednoj zgradi se urušio krov. Srećom, niko nije stradao. Komšije stoje zbunjeni i promrzli na hladnoći, pada sitni snijeg. Žena mi kaže da krenem bilo kuda, samo da krenem. Vozimo nadrealni slalom smrskanom ulicom. Krivudajući među ruševinama pitam se što je sljedeće nakon pandemije i zemljotresa. Hoće li se iza Medvednice pojaviti Godzilla da nas sve razbaca k’o lego kockice?
Noć prije napisao sam pjesmu o ovoj neukusnoj šali od vremena u kojem živimo. Tad me morila samo korona. Refren mi ne izlazi iz glave. Vraćamo se u napukli stan. Pred ženom glumim statičara u stilu: “Maco, nije to ništa što se ne može pokrpati “, ali me predobro poznaje. Zovem prijatelje Barbaru i Juricu Toth, koje nam nude svoju praznu kućicu na selu za korištenje ( Hvala vam) , dok ne vidimo kakvo je stvarno stanje sa statikom zgrade. Navrat nanos trpamo prnje u gepek i krećemo. Tamo na selu se bacam na dovršavanje te nove pjesme. Gitara mi nije stala u auto, ali sam srećom ponio laptop i mikrofon pa snimam po prvi puta samog sebe. Urlam toliko glasno da klinci imaju problema pratiti nastavu na trećem. Fali mi nešto. Ne! Fali mi neko. Fale mi ljudi. Fali mi puno glasova da me uvjere da je taj refren istinit. Zovem sve koje znam da mi snime taj refren mobitelima, prvo komšiju Shemsu 69 iz Brkova, Edu Maajku, zovem Sašu iz TBF-a, starog drugara Goluba iz Goblina, Dubiozu, Šarana iz Štuka, Amiru Medunjanin koju ne poznajem, ali mi se čini skroz ok, zovem Gibonnija, znanstvenika Igora Rudana čiji sam veliki fan, zovem Šprajca, Sokija iz Elvis Jacksona, Rambo Amadeusa, Ivanku Mazurkijević i Mrleta iz Leta 3, Remi, Vojka V i naravno zovem i svoje moje momke iz Piva i svi, ama baš svi do jednog, pristaju da mi ponove jedino što sad želimo čuti – da će i ovo jednom proći!
Kako je sve ispalo, pogledajte u sljedećem videu:
