Pjevač Goran Karan ističe da je sretan što su numere koje je snimio prije gotovo dvije decenije i dalje popularne, pa otkrio kako dok radi na tekstovima koristi “zanimljive riječi koje ne zna šta su”:
– Uvijek sam imao više sreće nego pameti, pa sam nekada davno radio sa velikim majstorima, sa pokojnim Zdenkom Runjićem. Ja sam kao većina muškaraca, malo kasnim u razvoju. Dosta kasnim u razvoju i u posljednje vrijeme sam autor dosta toga. Koristim dvije, tri zanimljive riječi koje ne znam šta znače, tako sam napisao “Kuća naše pjesme”. Imao sam neke pse na čuvanju, otišli smo u šumu, sjeo sam ispod stabla i palo mi je to doslovce… Dva, tri sata sam pisao na krilu.
Imate četiri sina, da li ste strog otac i da li je teško da ih izvedete na pravi put?
– Najveći izazov roditeljstva je naći način da ono što znate o životu može naći put do djeteta i biti mu od stvarne koristi. Uz svu dobru roditeljsku namjeru, neki put se najbolje uči iz sopstvenog iskustva, a to znam po sebi. Najvažnije je da je pristup elastičan da bi se nastavio u doživotno prijateljstvo.
Imaju li i oni poput vas talenat za muziku?
– Imaju talenta, uho i sve, ali najbitnije na svijetu je da su ljudi sobom zadovoljni, a to svako za sebe mora da nađe. Mogu ja da imam savjet, ali kao i obično, čim roditelj krene da govori, djeci se samo sklope uši.
Važite za velikog zavodnika, čime ste osvajali žene?
– To je zaista pogrešan zaključak na osnovu pogrešnih pretpostavki. Prvo – dame biraju. Ljubavni odnosi nisu stvar u kojoj stičeš sigurnost putem velikog broja treninga. Ne, to je rizik predavanja, i, koliko god se pravio kul, stalo mi je do pravog odnosa s pravom osobom i u svakoj takvoj prilici nema rutine. Samo neizvjesnost, želja i strepnja, zbog koje moje srce grize nokte iznutra. To su nuspojave ako ti je stvarno stalo.
Da li imate neku želju koju još uvijek niste ostvarili?
– Da, ali će izgubiti snagu i fokus ako je sad ovdje kažem, pa…
Šta se nalazi na vašoj rajder listi, šta morate imati u bekstejdžu?
– Voda, peškiri, vrata s funkcionalnom kvakom. Elementarno, a može i voće, sokovi, slatkiš…
Da li imate neki ritual koji ponavljate pred koncerte?
– Nastojim da se svaki put iznova sjetim šta sam htio da živim i da zahvalim i Bogu i ljudima na divnoj prilici da otvoreno i emocionalno komuniciram sa svima koji su došli po neko svoje unutrašnje punjenje ili pražnjenje uz pjesme iz mojih usta. Iz tog stanja je moguće svaki put iznutra nastaniti i nove i stare pjesme i donijeti ih punim srcem.
Da li su kafane za vas mjera pravog provoda?
– Za određen uzrast jesu. U mojoj dubokoj mladosti moram reći da to više nije tako. Najviše volim da se podignem rano ujutru, uhvatim gitaru, nešto pišem, obavim sve što treba da se obavi i onda odem na more, zimi i ljeti. Ima sjajna ekipa koja dolazi na par mjesta da se nađemo, zarobljeni su u tijelu odraslih muškaraca, dječaci. Tamo se izigramo i to mi je zapravo gušt, da u jednom danu napravim sve što treba da se napravi.
Express/Blic
