– Ja sam vrlo emotivan, ali emocije čuvam za sebe i kad volim, volim u četiri zida, kad tugujem, tugujem u četiri zida. Ovo je moj posao, moja majka me je podržavala, dala mi je vjetar u leđa šta god da se desi – rekao je Sloba, pa priznao da mu se nekoliko puta desilo da je želio da pozove oca, a onda shvatio da više nije među živima.
-Voljeni moj tata…Nikada neću zaboraviti kada si me izgubio na snijegu jer sam ti ispao sa sanki. ”Đe mi je dijete?”. A ja, sto metara iza valjam se u snijegu i dozivam te. Nikada neću zaboraviti nijedan slatkiš koji si mi kupio iako je u tim vremenima jedva bilo i za osnovne stvari. Nikada neću zaboraviti nijedan dinar za grad, za užinu, za ekskurziju, za sladoled, uz ono tvoje ”evo mamicu ti tvoju, al ne pričaj majki…” Volio bih da si ostao još malo, da ti se odužim za sve što si mi pružio. Koliko god da je bilo, bilo je sve što si mogao i imao! Nikada neću zaboraviti nijednu priču o Mirku i Slavku, koju si mi pričao pred spavanje. Nikada neću zaboraviti koliko ti nikada ništa nije bilo teško i koliko si bio i ostao najbolji otac kojeg sam mogao da izaberem. Hvala ti na ljubavi i svakoj toploj riječi i pogledu. Sa tobom je sve bilo lakše. Volim te najviše na svijetu. Tvoj sin…- napisao je Sloba.
– Kad ostanem sam, onda se vraćaju neke misli, neki trenutci… Ostanu lijepa sjećanja, on je bio čovjek šaljivdžija, uvijek su ga svi voljeli. Kad je majka bila u bolnici, ja sam se par puta uhvatio za telefon da njemu to prvo javim i onda se sjetim i… – ispričao je Sloba u emisiji “Vikend premijera specijal”.
