Zorica Brunclik u svojoj dugogodišnjoj karijeri imala je i dobrih i loših stvari.
Muzikom se bavi gotovo pola vijeka, a nikada nije krila da je u djetinjstvu živjela u nemanštini i oskudici. Iz svih nedaća koje je preživljavala uspjela je da izađe zahvaljujući svojoj hrabrosti i upornosti.
– Moja majka Zlatija bila je dijete sa sela, koje je moj otac, tada prelijep i markantan čovjek, prevario sa kesom bombona. Naime, radio je kao poslovođa na izgradnji Ibarske magistrale, jer je, u neku ruku, bio crna ovca svoje bogate porodice, pa su mu kao rođenom vagabundu tu našli posao. S druge strane, mama je bila iz Vranića, pa je baš tu, pored magistrale, čuvala ovce kada ju je tata spazio. Donio joj te čokoladne praline i “prevario je”. Tako sam se ja rodila. Naravno, njegovi su bili protiv te veze, ali su ih moji ujaci posjetili i bukvalno natjerali tatu da se oženi mamom, koja je već bila u blagoslovenom stanju. Ljubavna priča mojih roditelja nije imala ni sretan početak, ni sretan kraj. Jednostavno, oni nisu bili jedno za drugo, zbog čega ju je tata rano ostavio i krenuo svojim putem dalje. O ocu ne volim mnogo da govorim, ali mama je zaslužila da se spominje i nju ne smiju da zaborave ni moja djeca. Svi smo je u kući, pa čak i Miroljub, zvali bakica sve dok nije preminula prerano,
51. godini života. Bila je borac koji je četvero djece izveo na put, smatrajući da sve što joj je život nametao tako mora da bude – počinje svoja sjećanja pjevačica za Glossy.
Zorica je nakon razvoda roditelja živjela u velikoj neimanštini i bijedi, a ispričala je i kako se snalazila onda kada nije imala ni za nove cipele.
– Danas bi moja majka Zlatija, da je živa, bila ponosna na to šta sam sve postigla, ali je, na moju sreću, uspela da osjeti uvažavanje koje smo stekle kod ljudi i promjenu našeg standarda. Ja sam primjer kako ništa u životu ne može brzo i preko noći, ali ne treba gubiti nadu. Naime, imala sam trojicu braće, Ljubivoje i ja smo od istih roditelja, a potom je mama rodila još dvojicu u drugom braku. Svi smo živjeli zajedno. Svojim očima mogla sam da se uvjerim koliko je težak posao radila u ciglani jer nam je donosila svoj doručak koji se sastojao samo četvrtine vekne hljeba i neke paštete ili mesnog nareska. Živjeli smo u velikoj neimaštini jer je imala jadnu platu, pa se dešavalo da smo jedno jaje dijelili na četiri dijela. Jedne godine mama mi je kupila broj veće cipele da bih mogla da ih nosim nekoliko sezona. Kao nove bile su mi velike, a kada su mi postale taman, đon se pocjepao, pa je očuh morao da ih veže žicom. Jednostavno, nije bilo za bolje. Spavali smo na slamarici, sve četvero djece, i ujutro se budili mokri jer bi se ovi najmlađi upiškili i po nama – opisuje Zorica, koja je po nekoliko mjeseci godišnje provodila uz tatinu porodicu.
– Otac me je često vodio kod svoje prebogate familije gdje sam živjela kao bubreg u loju, nosila najbolju odjeću, jela najfiniju hranu. Mada su Brunclikovi posjedovali mnogo imovine po Beogradu, ja sam naslijedila samo prezime. Sve im je konfiskovano i ne vjerujem da za svog života bilo šta mogu da vratim, što će možda moći moja djeca. Ali tada su se svi trudili da mi, kao jedinom ženskom djetetu, sve udovolje. Sa nanom, tatinom majkom, vozila sam se u fijakeru odjevena u bijelu haljinu, dokoljenice i sa velikim mašnama u kosi. Imala sam pet godina i mislila kako mi majka nije bila potrebna koliko sav taj luksuz u kojem sam uživala. Nesretnom me je činilo saznanje da ću se tako lijepo obučena vratiti kod mame i zateći brata prljavog i u nekim gaćicama kako se igra ispred kuće. Zato sam se ljutila kad bi dolazila po mene jer sam znala da me vraća u siromaštvo. Pamtim kako sam od one zlatne kesice sa slikom pijetla, za instant supu, sebi pravila torbicu i tako se igrala, jer bi mi sve lijepe stvari ostajale kod tetke pošto me je tata uvijek na brzinu vraćao kod mame. Tek kasnije sam shvatila da je želio samo da se okoristi jer bi mamu ucijenio da mu da svoju platu kako bi me vratio njoj. Inače, njegovi roditelji su bili veoma mladi i insistirali su na tome da ih ne zovem baba i djed, željeli su da me usvoje, ali me mama nije dala – završava Zorica.
