Prijedorska čaršija zna da je najpoznatiji harmonikaš bio Mustafa Muhić. Znao je Mustafa dobro i da pjeva, jer se tada tih sedamdesetih, osamdesetih godina, tražio harmonikaš koji zna da svira, ali i da pjeva.
Mustafa je imao i još ima dva sina Almedina i Elmedina, koji su počeli relativno kasno da sviraju harmoniku. Kasnije su Mustafa, Almedin i Elmedin zajedno sa basistom Žerom postali najpopularniji i najtraženiji kao band “Jarani” u bivšoj Jugoslaviji, a 1989. na manifestaciji “Venova lica” proglašeni i najboljim muzičkim pratećim sastavom osamdesetih godina. U konkurenciji je bio i “Južni vetar”.Jadan od članova benda Mustafa Kurtović se tu večer napio i negdje su izgubili dodjeljenu pobjedničku statuu i plaketu.
-Bila je poznata kafana „MM“ u koju su dolazili svi poznati pjevači ondašnje Jugoslavije nakon koncerata i tu se družili, a posebno se sjećam Tome Zdravkovića koji je bio jedan izuzetan čovjek – rekao nam je na početku razgovora Elvedin Elo Muhić, danas poznati i priznati harmonikaš, koji je nastavio tamo gdje je stao njegov otac. Kompletna porodica Muhića danas živi u njemačkom gradu Hanau.
-Mi smo se kao bend kasnije najviše proslavili sa saradnjom sa Halidom Muslimovićem. Jednu večer u našu kafanu u Prijedoru ušao je poprilično lijep momak, naslonio se na šank i kaže meni, kao on pjeva i da treba da ide u Sarajevo da snimi jednu pjesmu, a na poziv Ibre Mangafića. Pitao je tu večer i da nešto otpjeva. U Prijedoru su tada i u to vrijeme živjela i dva najveća, najbolja menadžera Nikola Idžan i Rezak Hukanović, koji su mnogo zaslužni kako za našu tako i za Halidovu karijeru.
Bili ste mladi, kvalitetni, popularni, koga je bilo teško pratiti?
-Pa, mislim da je to fenomenalni Šerif Konjević. Sjećam se kada mu je izašla ploča „Bela vjenčanica“, mi zaista sve odlično navježbali, baš kao i na ploči, ali nismo znali da se Šerif ne „drži“ onoga kako je snimljeno na ploči, moraš gledati u njega i bilo je baš ispadanje iz ritmova, jer on produži takt, a onda se žalio, kakvu smo mu to djecu doveli. Posebno me to oduševilo što smo pratili i rahmetli Safeta Isovića.
Svojevremeno je Goran Bregović dao jednu izjavu vezanu za tebe…?
-Da, bilo je to kada je Haris Džinović imao koncert u „Sava centru“ u Beogradu, a gdje je bio i Bregović. Ja imam u svojoj arhivi njegovu izjavu za jedne beogradske novine, kada je rekao, da nikada do tada nije uživo gledao i slušao najboljeg harmonikaša.
I Zorica Brunclik te pohvalila?
-Da, da, mi smo svake godine išli sa Muslimovićem u Švedsku, pa je bila i Zorica. Ona se u jednom momentu okrenula prema meni i pita me, da li može pola tona niže, ja sam rekao naravno, da bi ona kasnije javno izjavila kako je Elo najbolji harmonikaš za pjevače, jer njoj Kemiš ne da da pjeva pola tona niže.
Kako je bilo putovati sa Halidom Muslimovićem?
-Ma, fenomenalno, pun autobus pjevača, a ponajviše pjevačica i nas četiri muzičara. Sve te pjevačice se ložile na Halida, sve bile zaljubljene u njega, pa kad neke vide da nemaju prolaza kod njega onda se okrenu nama. Ma, bilo je zaista ludilo.
Da li ti je otac još živ?
-Jeste, ima 85 godina, nakon što je prošao Omarsku i Manjaču, a spasio ga je jedan Srbin, danas je sa nama i ponekad i on zasvira harmoniku, tek da ga želja mine. Tog čovjeka znamo, ali ne želim da kažem javno njegovo ime da ne bi on imao problema.
Može li se od harmonike živjeti?
-Definitivno ne i ja sam živi dokaz svega toga. Ponekad se se pitam da li sam promašio profesiju. Ja sam možda jedini harmonikaš koji je bio dva puta na takmičenju harmonikaša u Soko Banji. Bio sam 1980. kada sam osvojio četvrto mjesto, a prvo je pripalo Miši Mijatoviću. Tada sam nastupao sa fesom na glavi i svi se me oduševljeno dočekali i bio sam čak prvi Bosanac koji je došao u Soko Banju. Nisam požalio zbog toga, jer iza mene će ipak ostati neki tragovi. Harmonika se najviše veže za Srbiju, a ja kao Bosanac sam napravio nešto što nikad niko nije u životu napravio, a to je sviranje basova na harmonici sa obje ruke, kao i sviranje basova u tercama. To još ni jedan harmonikaš nije uspio, Mirko Kodić i Kemiš su se čudom čudili. Da pojasnim, to je sviranje melodije u dvoglasu, pa čak nije uspio ni mag harmonike Jovica Petković. Da je to uradio neko iz Srbije bio bi proglašen Nikolom Teslom harmonike, ali Bosanac, njemu ne treba poštovanje. Harmoniku je u posljedenje vrijeme, a posebno u Hrvatskoj najviše promovisao Halid Bešlić i njegov Samir, jer su oni, mislim Hrvati, upravo zahvaljujući njima dvojici zavoljeli taj instrument.
Radio si i sa Cecom?
-Da bilo je to u Sent Gallenu kada je Ceca bila kod Ese Samadržića, pa smo svi bili smješteni u istom hotelu. Bilo je masa pjevača, muzičara, tu nam je bila baza. Kada je Ceca došla i kada je vidjela Haru Samardžića pala je na njegovu ljepotu. Ja sam Cecu pratio kao harmonikaš, pa smo u pauzi ona i ja mjerili ko ima tanje noge. Ona je bila baš mršava, a i ja. Pa smo se često tako šalili. Tada se Ceca najviše družila sa jednom pjevačicom Dženis, bile su najbolje prijateljice.
