Legendarni glumac Nebojša Glogovac odrastao je u Pančevu, gdje je njegov otac Milovan služio kao prota u Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, u narodu poznatijoj kao „crkva s dva tornja“. Otac je već nekoliko godina u penziji, a kako pričaju njegove kolege, bio je svaki dan uz svog nasljednika sve do smrti.
Jeste muka, jeste žalost, jeste bol, neprebol… ali kada i danas stižu riječi odasvud: Nebojša se nikad i nigdje nije obrukao – to vam daje snagu da u molitvi i vjeri koju je i on živio, nadvisite ličnu patnju. Molitva je najbolji lijek, utjeha i nada. Prije svega vjera da je on sada sa Bogom živim, istinitim. Da je u boljem svijetu od onog koji je ostavio…
Ovako priča prota Milovan Glogovac, otac glumca Nebojše Glogovca.
U intervjuu za “Večernje novosti” on prvi put otvara dušu i govori o najvećem bolu koji roditelj može da doživi.
“Kojoj slici, kojem razgovoru, čemu se sve ne vraćam? Svaka slika je tu. Živa. Ne znate šta čovjek od toga može da izdvoji. Sve je vrijedno. Sve je dio života. Sve je veza… Vi pitate: U kakav čvor je moguće stegnuti srce da sinu, bez jauka, držite opelo? Moj jedini odgovor je – molitva. Ona je najbolji lijek. Najbolja terapija. Ako je nema onda je jauk. Onda je beznađe. Očajanje. A jesmo li isti ljudi poslije nesreće? Kad se poremeti red, onaj koji je ustaljen, da sahranjujemo, što kažu ljudi, po redu, pa se suočimo sa sudbinom da sahranjujemo djecu… To jeste muka, to jeste tuga. Nema veće nesreće. Ali molitva pomaže čovjeku da na pravi način podnese susret sa takvom nesrećom i sa smrću”, kaže Milovan Glogovac.
On se prisjetio i tog 9. februara 2018…
– To je bilo nekoliko sati pred Nebojšinu smrt. Tog popodneva, tog četvrtka, on je bio podosta u lošem stanju. Trebalo je da primi i drugu hemioterapiju. Uz njega je bila njegova supruga Milica. Ona je bila stalno sa njim. Sve vrijeme. I ja sam bio sa njim. Smjestili smo ga u krevet i nismo tada mnogo pričali. Sestre su mu priključile terapiju i ja sam otišao. Oko osam uveče Milica nam se javila. Kaže nam: “Dobro je podnio terapiju, čak se i šalio sa mnom… U petak oko dva po ponoći”… Bolest je bila jača. Nagla. Za mjesec dana ga nam je uzela – ispričao je on.
