Dubok, dubok i visok, visok – do neslućenih granica! Kakve misli, kakvi zapleti, kakvi likovi i poniranja u dušu… – riječi su to kojima se opisuje veličina jednoga od najvećih pisaca, Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga.
Bio je jedan od prvih profesionalnih književnika – za svoja je djela dobivao platu, ali je, za razliku od Turgenjeva, Tolstoja ili Puškina, on živio isključivo od svojih djela. To je i razlog zbog kojega je živio u oskudici.
U jednome se pismu čak žalio što zarađuje manje od Turgenjeva, zaključivši:
– Ja dobro znam da pišem gore od Turgenjeva, ali ipak, ne toliko gore.
Otkriva nam kako po smijehu da prepoznamo ljudski karakter:
– Za smijeh je, prije svega, potrebna iskrenost, a zar ima iskrenosti kod ljudi?
Za smijeh je potrebna nezlobnost, a ljudi se najčešće smiju pakosno. Iskren i nezloban smijeh znači veselost, a zar ima kod ljudi u današnje vrijeme veselosti i znaju li ljudi biti veseli? Veselost čovjeka je najvidnija njegova crta, koja ga najviše odaje.
Potrebno je dugo vremena da upoznate nečiji karakter, ali čim se čovjek bar jedanput nasmije sasvim iskreno, pokazati će vam se njegov cijeli karakter, odmah kao da je na dlanu. Samo vrlo uzvišen i sretan čovjek može biti veseo i zaraziti druge, tj. biti neodoljivo i dobrodušno veseo.
Ne govorim o njegovom umnom razvitku, nego o karakteru, o cijelom čovjeku. Na taj način, ako želite prozreti čovjeka i upoznati njegovu dušu, ne posmatrajte ga dok šuti ili dok govori ili kad plače ili čak kako se uzbuđuje plemenitim idejama, nego bolje ga pogledajte kako se smije.
Ako se dobro smije, znajte da je dobar čovjek. Ja zato dobro znam da je smijeh najsigurnija proba duše. Pogledajte dijete: jedino se djeca znaju smijati do savršenstva i zbog toga i jesu privlačna.
