Posljednjih godina Maja Odžaklijevska više se pojavljuje u javnosti kao baka osmogodišnjeg unuka Luke nego kao pjevačica. Oni koji duže pamte sjetiće se dugokose žene pune života, čija se svaka nova pjesma očekivala s nestrpljenjem.
Ova pjevačica danas je vrhunska baka, u potpunosti posvećena porodici. Otvoreno govori o problemima koji su je zadesili i uliva snagu onima koji se suočavaju s autizmom svoje djece.
Mora da je u vašem odrastanju bilo mnogo toga što je od vas stvorilo ženu s toliko snage i dobrote, s obzirom na to da odgajate svog unuka Luku, koji je obolio od autizma. Jeste li i u detinjstvu bili takvi?
– Uvijek određeni faktori koji nas formiraju utiču na naše kasnije odluke. Važno je samo izvući pouke tokom odrastanja, fokusirati se na podjelu između dobrog i lošeg, uložiti trud da se ne živi stihijski, već s potpunim shvatanjem života, onakvim kakav je dat svakome pojedinačno.
Zapravo, ako vam je nešto predodređeno, nemojte bježati od te činjenice, već uprite svojski da se vaspitate i porastete u dobrog čovjeka. Prvi put sam osjetila to u četvrtoj godini, kada sam donijela odluku da ću biti pjevačica, kad sam pronašla malog psa lutalicu, koga nisam smjela da unesem u kuću, a kome sam svakodnevno odnosila obrok iza kuće, sve dok nije porastao. Tada sam osjetila da volim da brinem o nemoćnima. Sama sam odgajala svoju djecu, za koju mislim da su dobri ljudi, a sada sam svoju punu pažnju prebacila na Luku.
Kako se dogodilo da preuzmete brigu o Luki?
– Brigu o Luki dijelimo kćerka i ja, s tom razlikom što ja shvatam da on ima problem, a ona ga teže prihvata. To je inače svojstveno roditeljima koji imaju taj problem. Tako ujedno pomažem i njoj i Lukinom odrastanju.
Mnogo se piše o autističnoj djeci i njihovim porodicama, ali kao da smo nekako kao društvo autistični na autizam. Imate malu penziju, kažete da je Luka skroman i da razumije situaciju. Da li se mijenja nabolje vrsta pomoći koju možete da dobijete?
– S postavljanjem dijagnoze, Luka je dobio malu novčanu pomoć, koja nam i te kako dobro dođe, s obzirom na moju malu penziju. Time nismo riješili njegov problem, pošto je malo institucija i školovanog kadra za rad sa autističnom djecom. Da bi takvo dijete napredovalo, da bi se osamostalilo – jer roditelji nisu vječni, potrebna je stručna pomoć, a kadra ima nedovoljno. Osim toga, veći dio osposobljavanja je roditeljska briga. To demotiviše članove porodice. Većinom sami brinu, čak i ne tražeći pomoć, jer se stide svog problema. Zato sam glasno izrekla problem, jer je svaka pomoć dobrodošla. Piše Blic.rs.