S Feridom Avdićem sreli smo se na promociji Selme Bajrami u Sarajevu. To je bila prilika da popijemo kafu s njim, te proćaskamo baš o promocijama, kakve su danas, a kakve su bile one prije rata.
S obzirom na to da je Ferid kompetentan da priča o tome jer je svojevremeno važio za veliku jugoslovensku zvijezdu, baš on nam je napravio neku paralale onog što se dašava sada i što se to dešavalo prije skoro tri decenije.
– Druženja su prije bila dosta spontanija i ljudi su bili prijateljski nastrojeni, za razliku od sada. Bila su neobavezna druženja, ali veoma lijepa i iskrena. A sada se, nažalost, sve svelo na trač partije tipa ko ima jahtu, avion, markirana odijela… Sve se svodi na one minorne stvari koje nemju veze sa pravim životom.
Hoćeš da kažeš da se izgubila ta iskrenost?
– Baš tako. Ranije su sva raja s pjesmom dolazila na promocije, a sada ih moraš čupati za rukav. I kada neko dođe stidljivo se javi, a ako se ti prvi ne javiš neće niko ni da te pogleda. Istina, ima fino odgojene djece pa te prvi pozdrave, onako po nekoj hijerarhiji, a kod ostalih dok im ne dođeš u vidokrug, on te kao i ne primjećuje.
Kako se to prije družilo, jel se morala popiti i koja čašica?
– Ma bilo je više nego opušteno. Sjedili smo, smijali se, pričali viceve, pjevali… Kad dođe vrijeme za to znalo se i popiti. Ali, svakako više se družilo, išlo se i po kućama, pa po turnejama. Znalo se sijeliti čas smo mi kod njih, čas oni kod nas. Uvijek se pjevalo i poslije koncerata u kafani. Istina, svi su bili dobronamjerni. Nije bilo nikakve zlobe, zavisti. Naprotiv…
S kim si se ti tada družio?
– Igrom slučaja, ko su tada bile zvijezde sa Šerifom, Halidom, Ibrom, Ćazimom, Beskom, pa sa Kurudžijom. Bilo je tu naravno i beogradskih pjevača. Da, s Hankom se dosta radilo tako da smo se i privatno puno družili.
A, s kim sada piješ kafu?
– Slabo i sa kim. Od mlađe raje tu je Kemo Hasić koji je vrlo fin i odgojen, ma divan čovjek. Od mlađih bi izdvojio Ibru Bublina, Elmu Hadžić, Azru Husarkić koji su već izvanredni pjevači. Pa divni su Mustafa Omerika i Šaćir Ameti. A kada smo kod njih nedavno sam gostovao na jednoj TV i nije bilo mjesta da se sjedne, a njih dvojica čim su me vidjela, odmah su ustali i ponudili meni mjesto. E tu dolazi do izražaja onaj kućni odgoj.
Traže li ti mladi savjet od tebe?
– Oni su dovoljno profesionalci, pametniji su oni sada nego ja u svoje vrijeme. Napredovalo se, sve im je na pladnju, svi mediji, društvene mreže…
Pa zbog čega su se pjevači otuđili jedni od drugih?
– Ma mislim da je sve materijalizam u pitanju. Oni koji su uspješniji bolje rade, postoje klanovi i drže se zajedno. Za nas ostale nema mjesta. Pa vidite samo po Evropi se “vrti” samo nekolicina pjevača.
Zovne li tebe iko?
– Rijetko. Većinom sam ja taj koji sam davao tuđe brojeve, a ko god je tražio moj broj bilo je da ga je izgubio ili da sam ja u Americi. Ma svačim su se služili. Kada se sretnem sa nekim od njih, pozdravim se i to je sve.
Pa jesu li i ove promocije na sili?
– Ne znam, možda i jesu. Nema više potrebe za tim snimanjima albuma, promocijama… Ako nije prava pjesma ne treba je ni snimati. Prošlo je to vrijeme, sada je najbolje biti u žiriju.
Znači li to da bi i ti žirirao u nekom od takmičenja?
– Zašto da ne. Mogao bih isto dati mjerodavan sud. Ništa bolje ne čuju od mene, niti znaju ti koji se stalno laktaju u žirije. Ako si dobar s nekim onda te i zovu. Shvatio sam da je bolje nekada se i ne družiti nasilu jer se sve, kao što sam već rekao, svelo na klanove.
