Prelijepa Severina pokazala je još jednom da ima i uistinu veliko srce kada je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog održala humanitarni koncert čiji je sav prihod namijenjen mališanima iz Specijalne bolnice za kronične bolesti Donja Bistra.
Pjevala je za pomoć najteže oboljeloj djeci. Na pitanje je li, otkad je i sama majka, na drugačiji način osjetljivija na patnje djece, popularna Splićanka odgovara:
– Suosjećajna sam, ne otkad sam majka, nego po prirodi i boli me sve loše što vidim. Vjerujem da su svi ljudi dobri, ali im je nekad neko podrezao krila pa neki reagiraju bijesom, neki kipe u sebi, svatko liže rane kako mu više odgovara. Ali najbolji lijek za pomoć svojoj duši jest pomoći nekome drugome.
Kako ste sinu Aleksandru objasnili svoj posao, odnosno činjenicu da mu je mama poznata?
– Samo mu kažem da mama ide raditi. On mi kaže: “Mama sretno” i “Lijepo izgledaš”. Na to umrem. Dvaput.
Aleksandar je sada u dobi kad mu čitate bajke, vjerujete li vi još u poneku bajku?
– Vjerujem li u bajke? To znaju svi koji me poznaju, zato i nisam pristajala na nešto manje od toga. Moja jedina odgovornost je biti iskrena prema svom srcu i duši, a ne živjeti po normama. To ostavljam onima koji mogu protiv svog srca…
Postoje li trenuci kada se zaista osjećate kao kraljica?
– To se dešava kada mi moj sin kaže da sam veoma lijepa, ubere mi cvijet ili mi iz čista mira poleti u zagrljaj. Mogla bih tako da nabrajam do sutra.
Tvrdite kako je vaš duet sa Sašom Matićem “More tuge” lijepa pjesma za slušanje i udaranje glavom u zid. Koliko ste puta u svom životu dolazili u takve situacije, pomaže li iskustvo u takvim momentima?
– Ma to sam rekla onako figurativno, pesnički, nemojte da brinete za mene. To se ne radi ni za ozbiljnije stvari, mada mi se dva puta dogodilo da sam bukvalno htjela da udarim glavom u drvo. Cigani su napravili krug oko mene i svirka tih truba uzburkala je moj želudac. Mislim da vam u toj situaciji ne može pomoći tableta koliko udarac glavom u zid. Samo truba to može da izazove, čak i jedna je dovoljna da se sa 200 na sat zabiješ u zid. Sa tamburicom je već drugačije, ona te ubija polako.
Da li sa svakim razočaranjem u ljubav, sve manje u nju vjerujete?
– Ne možete da se razočarate u ljubav, samo u ljude. Ljubav je univerzalna kategorija. Žena sam i volim to osjećanje, bez njega bih bila ništa. To je najveći pokretač u životu. Tek sada i vjerujem u nju.
