Njemu ne treba pretjerana reklama, o njemu nema nekih posebno pompeznih tekstova i novinskih naslova, ali on nekako istiha, polagano radi, koncetrira, putuje i gdje god dođe donese i unese onaj dio sebe, onaj svoj osmijeh po kojem ga mnogi prepoznaju i onaj njegov glas iz kojeg izlaze milozvučni tonovi, koji njeguju i dušu i srce svakog onog ko ga sluša. Riječ je o Eldinu Huseinbegoviću koji je prije pet mjeseci postao otac male Asje.
Prelomio bolest
– To ime smo odabrali supruga i ja zajedno i nadam se da će i naša kćerka jednog dana biti zadovoljna svojim imenom. Želim joj, kao i svaki roditelj svom djetetu, sve najljepše i najbolje u životu, ali nikada joj ne bih savjetovao da se jednog dana počne baviti ovim poslom kojim se ja bavim. Ali, ako bude imala afiniteta i to bude željela ja ću joj biti podrška, ali ne bih želio da bude dio estrade – priča Eldin za “Express”.
Osim što si postao otac u svom gradu, u tvojoj mahali počeo si i sa izgradnjom porodične kuće?
– Pa da, istina je kako je i ta faza prije nekoliko mjeseci započela da se odvija u mom životu. Nadam se, kada jednom bude gotova, da će u tu kuću dolaziti samo dobri ljudi i da će iz te kuće izlaziti samo lijepe stvari. Eto, i meni je došlo to neko životno vrijeme da uplovim u mirnije i toplije životne vode. Dešavaju mi si neke stvari za koje nikada nisam mislio da će mi se desiti, da ću postati otac, da ću započeti s gradnjom kuće….
Zbog čega?
– Vjeruj mi ne bih sada želio da se vraćam na život kojeg sam živio prije ovog što mi se sada dešava. Jednostavno sam mislio da će ta situacija potrajati narednih 20 do 30 godina. Ali, eto vidiš kako Allah dragi s teškoćom daje i olakšanje u životu, i to je ustvari jedna životna istina, jedan Kur'anski ajet , koji kaže da sa teškoćom dođe olakšanje. I stvarno je to tako, kada te dragi Bog iskuša i dovede na pravi način do kraja, kada se otvaraju prava vrata na koje se čovjek više i ne nada.
I ti si prolazio fazu gdje si imao porodično – zdravstvenih problema, da li si imao podršku kolega sa estrade?
– Istina je jedno drugo, da ja imam jedno sasvim drugo društvo sa kojem se družim porodično i privatno. Ja za sebe ne volim ni da kažem da sam dio estrade, jer ono što je pjevam, izvodim i pišem ne svrstavam u klasičnu estradu i vrlo se rijetko družim sa pjevačima. Naravno, poznajem se sa svima, sa svima sam u koretnim odnosima, sve ih poštujem i cijenim, ali moje društvo su neki sasvim drugi ljudi, koji su u toj teškoj životnoj situaciji bili u svakom momentu uz mene. Ali, ima nekoliko ljudi sa estrade poput Kemala Hasića, Armina Muzaferije koji su mi kućni prijatelji, sa kojima dijelimo i dobro i zlo, gdje nema ljubomore. Svaki njihov uspjeh je i moj uspjeh, barem ja tako gledam na te stvari, ali i svakog mog bilo kojeg drugog kolege.
Da li si ti nekada „bolovao” od ljubomore?
– Naravno da jesam, jer svaki čovjek od nas nosi u sebi barem malu dozu ljubomore, a ja sam to najbolje osjetio na sebi. Govorim sada po pitanju muzike. Kada sam bio ljubomoran na neke stvari u svijetu muzike, meni su vrata bila zatvorena i stajao sam u mjestu. Čim sam tu bolest prelomio i savladao u sebi i od srca se počeo radovati uspjehu svakog kolege na estradi, od tog momenta dragi bog mi je otvorio ta neka vrata i od tada nemam ni jedan slobodan vikend, nonstop radim i putujem. Već sad imam dogovorene termine za narednu godinu u maju i junu.
Tvoji nastupi u dijaspori konkretno uglavnom su vezani za džemate. Da li bi ti se to moglo vratiti kao bumerang, da te recimo ne traže da pjevaš u klubovima i diskotekama?
– Ne, a iskreno govoreći ja lično izbjegavam nastupe po drugim mjestima, tipa diskoteke i kafana. U džematima sam nekako najrahatniji. Kao prvo nema alkohola, a tamo gdje ga ima u većim količinama ja se onda na takvim mjestima ne znam ponašati, i zbog toga gledam kako god mogu da izbjegnem takve nastupe. Džemati su moje utočište, tu nam svima bude lijepo, gdje god odem jednom pozivaju me da opet i opet dođem. Nastavit ću na ovakav način da radim, osim naravno mojih solističkih koncerta gdje se opet stvara druga atmosfera.
Mnogi bh. često izjavljuju da uspjeha nema bez Beograda i Srbije?
Bez barijera
– Pa, moguće je. Jer Beograd je i prije rata u BiH bio centar muzičkih dešavanja. Nisam nikada razmišljao da odem u Srbiju i tamo gradim karijeru, jer sam sasvim zadovoljan sa ovim što imam u mom šeheru i u mojoj BiH. Moram da se pohvalim da ipak dosta pozitivnih komentara iz Srbije. Nekako se ta moja muzika mimo medija provukla do Srbije, odakle ima mnogo poziva za nastupe. Drago mi je što muzika nema barijera.
Hari Mata Hari ili Dino Merlin?
– A ne, od mene nećeti čuti ništa loše. I jedan i drugi su mi dobri prijatelji, te nikada ne bih mogao dati prednost jednom nad drugim. Svaki na svoj način je specifičan i svaki na svoj način je obilježio jedan dio moga života, a i života svih nas.
Da li si već dogovorio Novu godinu?
– Nisam, i mislim da će to biti u porodičnom krugu. Možda me ljudi i ne zovu jer znaju da ja pjevam te neke lijepe, lagane pjesme, a zna se šta se traži za Novu godinu. Tokom godine sam mnogo putovao i radio, pa će mi porodična atmosfera jako dobro doći.
