Sa Šabanom Šaulićem smo ovoga puta razgovarali o njegovim počecima, majci Ildi, o njegovoj zaljubljivoj prirodi, ali i o 50 godina karijere.
-Ja baš ne bi rekao da je 50 godina, ali ja računam kad sam snimio prvu ploču, a bilo je to 1970. godine, ali će se koncerti voditi pod brojem 50.
Kako Vam je prošlo tih 48. godina na estradi?
-Čini mi se kao 48 dana. Veoma često pomislim, a posebno kad se sjetim pjesme „Dajte mi utjehu“, a to je bila prva pjesma koju sam snimio u studiju. Tada su mi se tresle noge. Morao sam rukama da čuvam koljena koliko su mi drhtala, a onda su mi se počele i ruke tresti. Ma, bio je opšti haos, a onda pomislim kao da je to jučer bilo. Tih 48 godina nisu izbrisale sjećanja na to snimanje, sjećam se svakog gesta u studiju, osmišljavanja trilera koje ću donijeti u datom trenutku se sjećam, a sve sa mnogo straha. Sve je to prošlo munjevitom brzinom, da je to nevjerovatno, gledajući iz ove današnje perspektive.
Da li se možete sjetiti kada je to bilo i koju ste prvu pjesmu otpjevali?
-E, to je baš dosta ranije bilo prije nego što sam snimio svoju prvu pjesmu. Ja sam tada imao 8 godina, kada sam prvi put zapjevao u jednom selu pokraj Šabca, na takmičenju mladih nada. Pjevao sam pjesmu od sada već rahmetli Safeta Isovića „Jablani se povijaju“ i od Nedjeljka Bilkića pjesmu „Ljiljana“. Sa te dvije pjesme sam uzeo i prvu i drugu nagradu. Bio je to, kao moj prvi javni nastup.
A, kada je bio prvi zarađeni honorar?
-Pa valjda je bilo to na tom nastupu. Taj neki čovjek koji nas je tamo vodio, organizirao je i turnir u malom nogometu, a ja sam igrao za „pjetliće“ u „Borcu“ iz Šabca, jer sam ja tu i došao iz razloga da igram fudbal, pjesme nije nigdje bilo. A, onda j neko vidjeo neki veliki plakat koji je bio zakucan na nekom velikom drvetu, da će biti i takmičenje amatera pjevača. Tako da me taj čovjek ugurao na to takmičenje, a ni on ni ja nismo znali da li ja uopšte znam da pjevam. Tako da mislim da je taj moj prvi honorar uzeo baš taj čovjek.
Da li je još neko bio talentovan za pjesmu u Vašoj familiji?
-Da, bila je to moja mama Ilda, a uopšte svi sa mamine strane su jako dobro pjevali, od ujaka do svih tetki. Ja sam naslijedio te njene gene, a slušao sam i nju kao dijete kad je pjevala. Sjećam se baš kada smo putovali vozom i to u vagonu desete klase, a nas desetak nismo imali novca za kartu za neki bolji kupe. Onda je neko rekao, hajde Ilda ustani i pjevaj, a ona onako lijepa kao vila, visoka kao breza i zapjeva pjesmu na španskom jeziku „La piconera“, a koju sam i ja kasnije snimio. Tada sam se i čudio i bio ponosan, kako ona koja je bila polupismena zna da pjeva stranu pjesmu tako tečno i bez greške.
Da li se sjećate prve žene u koju ste se zaljubili?
-Kako da ne, naravno da se sjećam. Bila je to jedna jadnica, konobarica. U Šapcu je na svakih sto metara bila po jedna kafana, sa dosta muzike i konobarica. Svaki od nas momaka se utrkivao ko će kako i kada da osvoji neku od njih. Ja sam uspio da skontam jednu iz Leskovca, malo smo se zabavljali, jedno par dana, a s obzirom da je i ona bila jako mlada, došli roditelji po nju, odveli je i nikada je više nisam vidio. Ali, sam poprilično patio za njom, jer nam je baš bilo lijepo.
Ako želite odgovorite mi na slijedeće pitanje. Saznao sam za jednu priču, da ste svojevremeno na turneji „Pjesma ljeta 1979-1980“ bili ludo zaljubljeni u tada seksipilnu, popularnu rokerku Slađanu Milošević, te da ste joj kupili i mercedesa, koliko ima istine u tome?
-Ma, mercedesa joj nisam kupio, jer tada su bili skromni honorari, ali imali smo simpatije jedno prema drugom. Slađana je tada bila jedna od najboljih mačaka na estradi. Nije tu bilo bog zna kakve ljubavi, nije to nešto dugo ni trajalo, ustvari sve je to trajalo koliko je trajala i ta turneja. A, o merecedesu ni govora, kako njoj da kupim mercedesa, a ja vozio fiću u to vrijeme, narandžaste boje.
Da li Vam se zbog žena nešto desilo, a što pamtite?
-Ha ha ha, pa bilo je dosta toga, a sjećam se i pamtim kad sam vozio za jednom prelijepom ženom sve polako, kad u jednom momentu – ja udarih u neku ogradu sa autom. Samo sam okrenuo auto i nastavio dalje, kao da se ništa nije desilo.
Da se opet vratimo na koleginice – pjevačice, da li ste se zaljubljivali u još neku od njih?
-Pa kada sam ja došao do tog nekog imena nije bilo potrebe zaljubljivati se u pjevačice, jer tu je bilo dosta obožavateljki koje su me sretale, zaustavljale, pa je tu između njih i mene bilo ponešto. Ali, moram da kažem da je sve to bilo prije braka, da ne zabrljamo ni ti ni ja u ovom intervjuu.
Mnogi Vas pokušavaju međusobno ocrniti, posvađati iz ovog ili onog razloga. Kakav je relacija između Vas i Šerifa Konjevića, da kažete Vaše mišljenje o njemu?
-Ja sam oduvijek sve kolege poštovao, a tako je i danas. Ne znam zbog čega sve to komplikovati kada u svemu tome nema ni zla ni lošeg. Ja veoma dobro znam ko i kako pjeva, a Šerif Konjević je jedan od vrhunskih pjevača. Ima ona jedna uzrečica koja kaže: „Krivo sjedi, a pravo besjedi“, tako da se tu nema šta reći o njemu. On je odličan, ali zaista odličan pjevač, on je izgradio sebe i svoj stil. Ima dosta hitova i voli ga narod. Kod njega se ne može reći da je prošao zbog nečega drugog, osim zbog pjesme i glasa, a narod je to prepoznao. Šerif uvijek zna da odabere dobru pjesmu, ima svoj način pjevanja i svoj stil. Ima dosta pjevača koji imaju vlastiti stil a, koji ja, recimo, ne volim, ali ono što narod izabere to je onda to.
Veliki beogradski koncert je 6. oktobra, da li ste već nešto isplanirali?
-Vjeruj mi Bato da još nisam, jer je to još rano. Ne znam čak ni koji će mi gosti biti. A, prije koncerta sam sebi dao u zadatak da snimim neke nove pjesme, da bi mogao da ih prezentujem.
Da li postoji neko koga biste izdvojili kao Vašeg naslijednika, jer mnogi se „busaju u prsa“ da su Vaši naslijednici?
-Ja sve to ne pratim, a posebno ne društvene mreže, ali čujem da pišu, pričaju. Ima dosta dobrih vokala, pjevača, ali treba imati sreće pa izabrati pravi put. Ali, kada već insistirate ja bi izdvojio mladog Menila Velioskog, koji je svojom interpretacijom mnogo blizak onome što ja radim, ima nešto svoje i ne kopira, ima svoj stil. Često nastupa sa mnom pa sam ga imao prilike slušati i da se uvjerim u njegov kvalitet. Upoznao sam i njegovu porodicu, dečko je lijepo vaspitan i mislim da će napraviti odličnu karijeru. U julu ćemo imati zajednički koncert u Makedoniji gdje je Menil rođen, a ja uvijek volim pjevati tamo odakle nosim samo lijepe uspomene. A, imamo i istog menadžera Sabita Sašu Derviševića, tako da je Menil u sigurnim rukama.
Šta Vam znači Gordana u životu?
-Ona je sve moje, majka moje troje djece. Žena koja je u dobru i zlu bila pored mene i uz mene, hrabrila me kada sam padao, uzdizala kada sam imao neke teške momente u životu, žena koja mi je zakazala mnogo koncerata. Jednostavno brinula se i još uvijek brine za sve. Gordana je žena borac, žena za sva vremena.
