Ovih dana Sarajevo, ali i cijelu BiH pa i region trese groznica zvana “Čola”. Ovaj najšarmantniji pjevač, koji već više od četiri decenije, vedri i oblači na estradnoj sceni, 29. novembra održat će svoj solistički koncert u sarajevskoj Zetri.
Svi žele sliku
I dok publika odbrojava dane do tog susreta i na sve moguće načine pokušava da dođe do karte, jer su već “planule”, Čola je vrijeme provodio u svom rodnom gradu, družeći se sa starim prijateljima ali predstavnicima “sedme sile” iz čijih ralja se ne može otrgnuti. Doduše, i ne pokušava jer još nikada nije imao sukob s njima i rado se družio. A ljubav je obostrana i svi se bore ne bi li ga zarobili. Tu je i publika, pa je uvijek oko njega velika pometnja. Svi žele sliku, autogram ali i pokoju rečenicu razmijeniti. On je i tu susretljiv. I upravo je ovakav skroman odnos prema medijima i publici, pored ogromnog talenta, ovog rođenog Sarajliju dovela do uspjeha koji je počeo da gradi davnih sedamdesetih.
– Pjevat ćemo pjesme koje nas vraćaju u neka prošla vremena. Vjerujem da će u ovom koncertu moći da uživaju svi: oni sredovječni moći će da sjednu i opuste se uz pjesme koje ih podsećaju na njihovu prošlost, dok je parter rezervisan za neke novije generacije. Volim to što moj rad prati publika svih uzrasta i to je pravo bogatstvo – uvijek s ponosom ističe legendarni pjevač.
I nismo slučajno upotrijebili riječ legendarni. Zanimalo nas je kako on reaguje kada uz svoje ime pročita legendarni pjevač, čuveni muzičar, pop zvijezda Balkana, najtiražniji, najuspješniji, najvatreniji… Da li i njemu smetaju ovi superlativi kao što nekim njegovim kolegicama smeta što ih nazivaju divom?
– Pravi profesionalac ne razmišlja o tome. Nekada vam te titule dodjeljuju neki ljudi iz nekih ličnih razloga. Nemam ništa protiv tih hvalospjevnih epiteta, ali uvijek sam u karijeri težio jednostavnosti. Najviše volim kada kažu pjevač, mada sam i kompozitor, a može samo ime i prezime – kaže, eto samo, bez ikakvih epiteta, Zdravko Čolić.
A kako mnogi u stopu prate ono šta on radi, kuda ide, šta voli i ne voli, i interesuju se za i najmanju sitnicu iz njegovog života, te su članci o njemu ujedno i najčitaniji, zanimalo nas je čiji intervju on voli pročitati i koga prati na taj način?
– Trudim se da ispratim rad ljudi koje poznajem, volim i cijenim, osoba koje su mi emotivno bliske. Uvijek pročitam šta oni imaju da kažu i to vežem s onim što ja znam o njima. Također, pratim svoje poznanike iz svijeta politike, kulture… Mnogo volim sport, tako da mi je zanimljiv i taj segment, naročito nogomet i atletika – kazao je Čola, nadovezujući se na uspjehe bh. nogometne reprezentacije i da je sa tugom primio vijest o povredi Edina Džeke, kojeg smatra jednim od najboljih nogometaša svijeta i koji još uvijek, po njegovom mišljenju, nije dostigao svoj vrhunac.
Iako je njegova karijera počela 1969. godine u grupi “Ambasadori”, ona prava euforija, naročito kod ženskog dijela publike, počinje 15. aprila 1972. godine kada je s pjesmom “Sinoć nisi bila tu”, Kemala Montena nastupio na festivalu Vaš šlager sezone u Sarajevu. Od tada pa do danas on ima “problem” sa obožavateljkama.
– Jedini “problem” je što ih sve volim. One me stimuliraju, one su dio mog posla, mog života. Volio sam, volim i voljet ću dok sam živ biti okružen ženama. Zato mi je i Bog dao tri najljepše žene na svijetu. Moju suprugu i moja dva mala anđela – kćerkice Unu i Laru.
Nekada ste sa svojom publikom komunicirali pismima. Imate li danas vremena da odgovarate na njihova pitanja?
– Kao mnogi pripadnici rokenrol generacije, tako i ja više volim da s ljudima komuniciram lično, kao što smo to nekad radili. Ali, naravno da moramo da prihvatimo savremene tokove koji nam umnogome olakšavaju posao i razmenu informacija, pa tako sam i sam prihvatio tehnologije koje sa sobom nosi današnje vrijeme, te nažalost ne komuniciram uvijek ja sa publikom, već vrlo često ljudi iz mog tima.
Šta ste sve morali da žrtvujete zbog karijere?
– Da sam bilo šta morao da žrtvujem, nikad se ne bih bavio ovim poslom. Smatram da čovjek ne treba zbog posla bilo šta da žrtvuje. Naravno, važno je i da ima završen fakultet kako bi imao zanat u rukama. Kad sam diplomirao na Ekonomskom fakultetu iz oblasti statistike, svi su mi donosili cvijeće i piće. Onda je došao pokojni Davorin Popović i donio mi, uz ružu, jednu veknu hljeba umotanu u celofan i rekao: “Evo, sad si svoj čovjek, sad imaš hljeb u rukama. Imaš školu, ne moraš zavisiti od muzike”. Drago mi je što imam završen fakultet, ali, život te usmjeri na neku drugu stranu.
I dalje ste u savršenoj kondiciji. U čemu je tajna?
– Ja sam kampanjac, pa se ponekad malo opustim. Uvijek imam viška tri, četiri kilograma, pa ih onda skidam, radim na sebi. Ljudi koji su skloni opuštanju, koji ponekad daju svom hedonizmu oduška kasnije, kao pravi profesionalci, moraju malo da se pokrenu. Imam periode kad sam vrlo aktivan. Trenutno je tako.
Imate li još pločice na trbuhu?
– Trbuh mi je sada ugodno popunjen. Mi hedonisti baš ne možemo težiti pločicama na trbuhu, ali i dalje sam u odličnoj kondiciji.
Volite dobro i kvalitetno da pojedete. Znate li nešto i da skuhate?
– Nisam dobar kuhar, ali znao bih nešto za sebe da spremim, po recepturi. Međutim, obično je sa mnom neko ko to preuzme na sebe i bolji je u tome. Ali, spremao sam i sam, posebno ranije, jer sam znao da imam neku posebnu vrstu ishrane, bazirane na kuhanom povrću, lešo ribi, i to mi je bilo lako sam da napravim. Naravno, jaja i biftek se podrazumijevaju. Za pečenje bifteka sam kralj – na sedamnaestoj suzi prekineš, na trinaestoj dobiješ ramstek.
Možda niste dobar kuhar, ali važite za itekako dobrog domaćina.
– Odličan sam kad nam dođu gosti. To sam naučio još kao mali. Moja porodica je u Sarajevu živjela u stanu koji smo dijelili. Bili smo siromašna, policijska porodica. Jednom nam je, kad sam bio prvi ili drugi razred osnovne škole, došla neka naša dalja tetka Jelka u goste. Mama nije bila kod kuće. Bio sam sam, ali sam tetki napravio kafu, donio kolačić. Fino sam skuhao tursku kafu, odlio, zalio, sve kako treba i nas dvoje smo se lijepo ispričali. U tom je došla majka s pijace, nastavila razgovor, ja sam se spremio i izašao. Tetka je poslije stalno pričala našoj rodbini kako sam ja nju lijepo dočekao. U našoj kući se uvijek pazilo na fino ponašanje. Pristojnost je najvažnija odlika čovjeka.
Žene to bolje rade
Koliko supruzi pomažete oko djece i kućanstva?
– Ne razumijem se baš u kućanske poslove. Sandra ne radi, to je njezin izbor, pa je normalno da se više brine o djeci i kući. Ja joj nisam neki teret. Imam neke svoje navike, ali oko mene ne treba puno obigravati. Mislim da muškarac treba zarađivati, a ženi prepustiti odgovornost za kuću, jer žene to bolje rade. I moja majka je bila ta koja je vodila kuću, tata je radio u policiji, a ona je svu svoju energiju posvetila odgoju djece.
Malo ko će vam dati 63 godine. Čemu to dugujete? Dobroj genetici, kozmetici ili nečem trećem?
– Optimizmu. Ako misliš pozitivno, uvijek ćeš biti mlad. Ako voliš ljude oko sebe, također. Vjerujte mi da je to najvažnije. Namćorasti ljudi i kad su bogati nisu sretni. Kad si nasmijan, nekako ti i Bog da. Optimističan i nasmijan čovjek uvijek ljepše izgleda. Ali, za kožu su dobri i sauna, plivanje, trčanje, poslije toga tuširanje i najobičnija krema. Tu je mladost. Postoje i operacije, ali to operisano i stimulisano jednom kad spadne napravit će više štete nego koristi. Ljudi se uljepšavaju od danas do sutra, a o prekosutra niko od njih ne misli. Ja imam nekoliko svojih kozmetičarki. Vrlo je pristojno da čovjek nekad uradi kozmetički tretman čišćenja lica. Umijem i ja da se zapostavim, ali čistoća tijela i kože su civilizovani akt.
Bojite li kosu?
– Imam vrlo malo sijedih, a pokrivam ih preljevom za kosu, moram to zbog profesije. Ostalo je sve maksimalno prirodno.
Mi Bosanci volimo da se družimo
Važite za velikog hedonistu, koji zna kako se uživa u životu. Šta vam je najveći merak?
– Mi Bosanci volimo da se družimo. To druženje zahtjeva i vince i malo kvalitetniju klopu. Malo se mezne uz piće da bi razgovor imao svoju šećernu podlogu, da drži, da nema nervoze. Ljudi koji malo jedu nikad nisu nervozni tokom razgovora.
Pisma sam htio pretočiti u knjigu i album
Čuvate li pisma obožavateljica?
– Na žalost, ne. U našoj garaži na Grbavici bilo je na stotine tih pisama, koja su trebala da se pretoče u neku knjigu i album, ali kad je došao rat, sve je to potrošeno za loženje. Ljudi se nisu imali čime grijati, pa su i ta pisma otišla u dim. I moja prva gitara je tako izgubljena.
