Bili ste jedan od najboljih trenera sa ovih prostora, koliko vam sada nedostaje fudbal?
– Moram vas ispraviti, nisam jedan od najboljih, već sam najbolji… Šalim se malo, ali trenere nije moguće valorizirati na taj način jer su svi najbolji. Imao sam samo sreće da napravim internacionalni rezultat, a poznajem mnogo mojih kolega koji su bolji od mene.
Da li je zaista sreća bila presudna u vašoj karijeri?
– Onoliko koliko je isprovocirate radom i entuzijazmom, pa ako ste sve stavili na svoje mjesto, onda će i sreća lakše doći. Odavno sam toga svjestan, a cijelog života sam čeznuo za onim što je oduvijek bilo preduslov za autoritet, a to je znanje. Osim u fudbal, ne razumijem se ni u šta drugo, ali sam se fudbalu potpuno posvetio. Kod mene je uvijek bilo vremena za razvijanje koncepcije igre ili način pripreme utakmice, ali i za to kakav odnos treba da imaju fudbaleri i treneri. To je jedna komplikovana formula koju je teško bilo savladati, a oni koji nisu uspjeli nisu ni dugo trajali.
Ali vi ste uspjeli, pa ste dobili i predstavu „Ćiro“, koju je režirao glumac Tarik Filipović…
– Tarik je priznati umjetnik, a u predstavi me je vijerno imitirao i dok sam ga gledao, pitao sam se da li sam to ja ili neko drugi. U svakom slučaju sam mu zahvalan što je napravio tu vrstu žrtve, jer je trebalo sat vremena držati pažnju publike. Mislim da je to uspio i sretan sam da pripadam rijetkoj vrsti javnih ličnosti o kojima je urađena predstava čak za života.
Čuvena je vaša izjava koja glasi: „Ako Robert Prosinečki postane fudbaler, ja ću pojesti svoju trenersku diplomu.“ Jeste li to na kraju uradili?
– Oduvijek sam imao potrebu da zabavljam građane. Mi treneri smo javni ljudi i tu smo zbog publike, a ja sam to ozbiljno shvatio i činim sve da zabavim publiku. Nekada se našalim i kažem nešto što ne mogu da uradim. Imao sam običaj da kažem: „Ako danas ne pobijedim, objesiću se o stativu.“ Izgubim, pa se ne objesim.
Nije tajna da fudbaleri svaku pobjedu slave uz narodnjake. Otkuda ta veza i da li radije slušaju Jelenu Karleušu ili Severinu?
– Apsolutno ste u pravu, to je uvijek tako bilo i dobro ste pogodili njihov ukus. Možda je tajna u načinu pjevanja ili melosu koji im se dopada, ali fudbaleri najčešće slušaju narodnjake. Ne znam što, pi*ka im materina. (smijeh)
(Alo!)
