Prvbitno nazvano kino Union, nakon Drugog svjetskog rata preimenovano je u kino Mosor. Nakon desetljeća rada izgubilo je bitku s multipleksima, a od septembra Zagrepčanima se vraća u novom ruhu kao pozorište „Luda kuća“. Otvorili su ga Branko Đurić Đuro i Rene Bitorajac. Zamišljeno je kao multifunkcionalno nezavisno u kojem će se igrati predstave, raditi koprodukcije, a imat će i svoj kabaretski i burleskni program te koncerte.
Zašto ste napravili taj razmak između zagrijavanja i službenog otvaranja pozorišta u septembru?
–Htjeli smo isprobati prostor i simulirati stvarni rad. Dosta improviziramo, ljestvicu smo postavili visoko i zadali si 15 predstava do juna. U skladu sa zagrijavanjem i ulaznice za prve posjetitelje su jeftinije kako bismo se svi upoznali i bili spremni za jesen i za službeni start.
Koji je kapacitet Lude kuće?
–Tri su načina korištenja dvorane. Prvi je klasični pozorišni sa sjedištima i tada imamo kapacitet 400 mjesta. Tu je i kabaretski način sa stolovima oko kojih su po četiri stolice, a za predstave se služi piće – na taj način možemo primiti 290 ljudi. Treći je koncertni, bez stolica, tada nam je kapacitet 600 mjesta.
Na projektu radite tri godine. Da li je bilo teško?
–Tri je godine otkad smo kupili prostor, no nije ni Rene ništa bolje prošao s papirologijom jer birokratija je teška i zahtjevi su viši.To je trajalo nekoliko godina. Ja sam stranac svuda, čak i u Sarajevu, mogu reći da sam navikao na birokratske probleme.
Dosta je hrabro danas otvoriti pozorište. Jeste li ikada pomislili na poslovni neuspjeh?
-Bilo je dosta tih momenata, ali ovo je projekt u kojem slijedimo svoje snove. Otvaranje obilježava i 20 godina našeg prijateljstva, a jedna od naših želja oduvijek je bila da imamo svoj teatar. Iskrsnula je prilika, kino Mosor se prodavao povoljno, bivša vlasnica nam je izašla ususret jer je htjela da prostor koji je dobila nakon denacionalizacije od djeda ostane u svrsi kulture i dobili smo povoljnu cijenu. Podigli smo kredit, kasnije je svota narasla višestruko od one koju smo očekivali jer smo morali zadovoljiti sve stroge sigurnosne kriterije koje pozorište mora imati i mislim da smo u ovom trenutku prvi privatni teatar ovog tipa u regiji i najopremljenije pozorište u Zagrebu.
Šta je cilj „Lude kuće?
–Cilj nam je igrati naše predstave, okupljati mlade i talentirane autore koji vibriraju slično kao nas dvojica i žele zabaviti publiku kvalitetnom komedijom. Ne želimo svoje goste podcjenjivati jeftinim forama.
Na sceni ste dovoljno dugo da možete procijeniti je li danas ljude teže nasmijati nego prije?
–Da, najbolje to primjećujem kroz svoju „Đurologiju“. Prije su ljudi u startu bili zadovoljniji dolaskom na predstavu i odmah su bili zagrijani. Danas trebaju vremena da zaborave na svakodnevni život. Komedija je jako ozbiljna stvar.
I „Bombaj štampa“ imat će koncert u Ludoj kući. Da li ste spremni?
–„Bombaj štampa“ održi oko pet koncerata godišnje, a svirat će i 12. maja u Ludoj kući. Nedo i ja smo tu kao stari članovi i autori, a ponovili smo se s trojicom Slovenaca koji sviraju s nama. Dakle, kad podvučemo crtu, želimo napomenuti da ćemo biti otvoreno roku, a računamo i na džez koncerte, za koje je predviđena scena u kafiću Mosorog u sklopu teatra. Ponekad mi se čini da izvana izgledam pomalo kao ambiciozni kreten, ali poenta je da ne odbijam ponude koje me zanimaju, volim svirati s bendom, volim pisati scenarije, volim režirati, volim glumiti. Sretan sam što imam mogućnost mijenjati zanimanja. Samo jedno od toga bi mi brzo dosadilo.
Radite i seriju za HBO. O čemu se radi?
–Prije tri godine napisao sam ideju za ZF seriju koju su sada otkrili, a snimat će ju Rumunihji. S njima sam se povezao radeći na koprodukciji filma „The Wanderers”, u kojem igram s Armandom Assanteom. Ne smijem puno o njoj, a snimanje počinje u maju. Osim toga, završio sam snimanje jednog talijanskog filma. Dosta radim za Talijane, iza mene je 15-ak talijanskih filmova. Uglavnom glumim na talijanskom jeziku, ali našeg tipa s naglaskom. Nisam talentiran za jezike pa uvijek glumim stranca. Osim kad igram Bosanca.
Dugo živite u Ljubljani, jeste li stranac ili ste se udomaćili?
–Već 25 godina i ne možeš i da hoćeš istjerati Sarajliju iz sebe, a to i ne želim. Navikao sam da od 1992. putujem po svijetu i svuda sam gost. I u Sloveniji i u Sarajevu i u Hrvatskoj i u Italiji. Ali na svim tim mjestima imam prijatelje i tada mi je bilo gdje kao da sam kod kuće.
Šta još poslovno istinski želite?
–Ostvario sam i najluđe snove. Igrao sam s Reneom glavnu ulogu u “Ničijoj zemlji” koja je dobila Oskara. “Naša mala klinika” je gledana u regiji i najuspješnija serija koju sam radio u tri verzije – slovensku, hrvatsku i srpsku. Moj film „Kajmak i marmelada“ najgledaniji je slovenski film, porazio je čak i „Kekeca“. Nemam više mnogo želja. Jedina želja mi je ista kao što je bila i na početku – da radim s normalnim ljudima s kojima bih se i privatno družio. I beskrajno uživam.
Nova “Audicija” je nedavno igrala u Zagrebu. Kako gledate na okupljanje kolega?
-Kako bih rekao diplomatski a da ne uvrijedim nikoga? Ne znam šta bi me trebalo natjerati da s 56 godina igram momka koji se pokušava upisati na akademiju. To bi mi bilo malo žalosno.