-Sjećam se da nisam imala tremu jer smo u Švicarsku stigli sedam dana prije nastupa i svaki dan smo imali probe. Kada je došlo do glavnog nastupa, mislila sam da neću moći izaći na pozornicu od straha. Svakakve gluposti su mi prolazile kroz glavu. Pokojni doktor Nikica Kalogjera, koji je nama bio dirigent, odlučio mi je pričati svoje priče iz djetinjstva. Umirala sam od smijeha i zaboravila da trebamo izaći na pozornicu. On mi je tako uspio ukloniti tremu. Osim toga, nisam imala tremu jer je rasvjeta na pozornici bila toliko jaka da ja nisam ništa zbog nje vidjela. Nisam imala dojam kao da me zapravo gledaju milioni ljudi i vratila mi se sigurnost koju sam imala na probama.
Nastup je prošao odlično, a kada je došlo vrijeme bodovanja, bilo je jasno da ćemo pobijediti. Tada mi nije sjedalo u glavu da ćemo mi uistinu odnijeti pobjedu i imala sam osjećaj kao da sanjam. Zbog silnog uzbuđenja jednostavno sam se isključila. Kada su nas proglasili pobjednicima, morali smo ponovno izvesti pobjedničku pjesmu. Već prvim taktovima, bez ikakvog razmišljanja, odlučila sam pjesmu otpjevati na engleskom jeziku. To nije bilo unaprijed dogovoreno nego je to bio danak moga šoka, ali dobro je ispalo. Celine Dion, pobjednica godine prije, nam je uručila nagradu. Toga se dijela ne sjećam. Sva sreća pa postoje videosnimke – rekla je Emilija koja je odmah nakon pobjede nazvala majku. U najdražem sjećanju ostao joj je doček brojnih građana u rodnom Zadru na glavnom trgu.