Ove sedmice kafu smo popili sa Bojanom Marovićem. A kako se tog dana navršilo sedam godina od pogibije njegovog prijatelja, kolege ali i velikog pjevača Toše Proeskog, Bojanove misli zaokupio je samo on. O tome je i pričao.
– Sjećam se kao da je jučer bilo… Bilo je to na odmoru 2006. godine u Ohridu kojeg je njegova menadžerica Ljilja bila inicijator. Bilo je to divnih nekoliko dana – kazao je Bojan, zastao a onda kao da se nečeg sjetio ushićeno nastavio:
– Čak sam jednom i bježao iz kruga gdje se nalazimo jer su nas lijepo čuvali. Pobjegao sam preko ograde, ukrao auto jer nisam imao vozačku i otišao do grada. Kupio večeru, donio Tošetu i njegovim prijateljima koji su bili s nama.
A tih dana smo često igrali odbojku iako ja nisam u tom sportu. Iskreno navikao sam kao play maker da igram jako i da dobijam udarce što svjedoče razne povrede nos, zubi, vilica koljeno… Toše i ja smo bili u protivničkim ekipama. A obojici nam se dopao sudija…imao je lijep dekolte… Ženski sudija nije praktičan, složili smo se poslije utakmice Toše i ja. Toše je i ovdje pokazao koliki je borac i koliko voli da pobjeđuje… Bio je rođeni pobjednik.
Nagovorio sam ga da se okušamo u basketu… Kontam moj je teren i bit ću bolji. Možda tu malo i jesam, ali bio je dobar… reklo bi se prgav igrač.
Nedostaje mi. Ni danas, evo nakon sedam godina ne mogu se pomiriti s tim da je otišao. Još bez pozdrava. A zajedno smo tražili djevojke, pričali o hrani i baš se dogovarali da prvom prilikom zajedno dođemo u Sarajevo i posjetimo jedan od njegovih omiljenih restorana gdje bi svaki put dobro jeo.
Eto… kao da je juče bilo…
Sjećam se i njegovog posljednjeg koncerta u Skoplju, na kojem sam mu bio gost. Iskreno, imao sam veliku tremu, kao da nikad nisam izašao pred publiku. Ali kad sam zapjevao sa njim sve je nekako išlo bolje… Poslije njega ništa više nije isto…
Vrlo često mi se ta slika prikaže…taj naš zajednički nastup i njegov zagrljaj. Bio je toliko jak, nekako značajan stisak…ali nisam mogao ni naslutiti da je posljednji.
Na njegovoj godišnjici smrti, njemu u čast, zapjevao sam pjesmu “Poljsko cvijeće”…a sa mnom u glas nastavilo 60. 000 ljudi…a onda se na bimu pojavila njegova i moja slika od godinu ranije…uhhh…tada sam zanijemio. Nisam mogao nastaviti pjevati, zaplakao sam.
Toga se ne stidim. Ali isto tako nikad više tu pjesmu nisam zapjevao. Volim tu pjesmu i jednom ću je možda zapjevati sa njegovim sestrićem.
Toše je bio čovjek koji je kod mene mnoge stvari promijenio a nekada mu to nisam stigao reći… Bio je i ostat će vječan gospodin i prijatelj, a ja ću sada zagovarati i biti čuvar svih boraca u ideji za kojom je i on sam išao a to je sloboda u stvaranju, ljubav prema ljudima koju je davao, i vjera u nebo koje nas svakako sve prije ili kasnije čeka. Ali ako mene pitate nebo je moglo i da sačeka …nije moralo da uzme ovakav biser nama ljudima.
Fališ mi prijatelju!!!