Nedi Ukraden mogli su spočitavati neke stvari, ali to da je dama jednostavno ne mogu i ne smiju. Dama koja lagano “gazi” sedmu deceniju života i dalje uzdignute glave korača estradom. Njena popularnost ni poslije gotovo 40 godina bavljenja muzikom ne jenjava, ona je, čini se, samo nadograđena. Ovako, kao iskusna žena, još više zna da cijeni i poštuje one zbog kojih je tu – njene publike kojih ima veliki broj na cijelom prostoru bivše nam države.
I kada smo dogovarali intervju s njom, vrlo rado je pristala otvoreno pričati za “Express”. A koliko je zauzeta govori nam podatak da smo gotovo tri sedmice čekali na njene odgovore, što zbog njenog učešća u šou “Tvoje lice zvuči poznato”, što zbog čestih putovanja i svakodnevnih koncerata.
Farma – nikad!
S obzirom na to da ste više od 40 godina na estradi, šta vas motiviše da idete dalje, da radite kao i prvog dana?
– Pored ljubavi prema pjesmi i muzici uopšte, i pored sjajnih pjesama koje sam imala sreće u životu otpjevati, za moju dugotrajnost na estradi zaslužna je prije svega publika! Naime, bez interesovanja publike, javnosti niti jedna, pa ni moja muzička karijera ne bi dugo trajala. Ali, također istina je i to da mi Bog nije dao snagu i razum da iznesem taj talenat koji nosim u sebi, ne bi bilo ni moje dugotrajne karijere.
Jedna ste od rijetkih pjevačica čije su prijeratne i ove poslijeratne jednako popularne. Je li to do autora ili ste vi ipak glavni “krivac” za to?
– U ovom poslu veoma je važno držati korak sa ukusom publike, pratiti šta se snima i u regionu, i u svijetu, jer je danas na jedan klik, preko interneta, svakom dostupno da vidi i čuje i svoje ljubimce ali i druge popularne izvođače! Kako kažu stihovi Duška Trifunovića – ko ne želi da se mijenja, vole ga iz sažaljenja – i to je tačno! Muzika, kao dio ljudskog života, podložna je kao i život i društvo promjenama, modama, trendovima! Ali također, bitno je imati svoju originalnu priču, muzičku ili vizuelnu, ne kopirati, ne željeti po svaku cijenu biti moderan! Autori pjesama i producenti su ti koji svojim novim pjesmama, idejama, aranžmanima daju svježu krv u nečiju karijeru.
Prozvali su Vas balkanskom Tinom Tarner… godi li Vam to poređenje?
– Veliki mi je kompliment poređenje sa slavnom Tinom Turner, valjda je prepoznata neka slična energija, ali naravno znam da nisam ni toliko popularna, ni toliko bogata kao ona!
Učesnik ste nove sezone šoua “Tvoje lice zvuči poznato”, ko vas je nagovorio s obzirom da to iziskuje mnogo vremena, a vi ga nemate baš na bacanje? Da li to znači da ste pobornik rijalitija, pa da bi, možda, ušli i na Farmu?
– To sam prihvatila jer je to vrhunski show program sa produkcijom, koreografima, kostimografima, šminkerima, scenaristima, muzičarima kakav bi svaki pjevač, glumac i neko ko se bavi estradom poželio! To nikako ne doživljavam kao rialiti program, jer se u ovom programu izvlače najbolje osobine i talenti iz svakog pojedinačno učesnika a i zajedno svih, a i nagrada ide u humanitarne svrhe, što je bio moj dodatni motiv da se prihvatim učešća u njemu! Što se Farme tiče, nikada ne bih u njoj, niti u Velikom bratu učestvovala jer, čini mi se, da se tu najgore ljudske osobine izvuku na površinu i što je najgore nagrađuju!
Uvijek ste govorili da vam je neostvarena želja bila da imate više djece, no “punu kuću” ste dobili tek s troje unučadi. Kažete da su oni Vaš smisao? Smatrate li se seksi bakom?
– Moji unuci, dvije blizankinje Neda i Aleksandra, kao i unuk Dule su moja velika sreća, radost i dali su mom životu poseban smisao i sadržaj. Oni su ispunjenje moje želje da imam više djece i ako Bog da da ih još moja kćerka Jelena rodi, bila ih presretna.
U jednom intervjuu ste kazali kako ste u životu imali svega i svačega, ali nikada niste bili s muškarcem koji Vas je iskreno volio? Da li se do danas situacija promijenila na tom polju?
– Mislim da sam u životu bila voljena, obožavana, ali to što sam sama, govori da te ljubavi nisu bile takve da bih ostala s nekim, ili on uz mene cijeli život! Nešto jeste bilo dobro, ali puno toga nije, pa bolje biti sama nego sa bilo kim, to je uvijek bio moj moto.
Kažu da ste uvijek voljeli starije muškarce, malo dubljeg džepa, no sada Vas, svako malo, povezuju sa dosta mlađim?
– Što se godina tiče, iako nemam bogati ljubavni život, voljeli su me i stariji ali i mlađi muskarci, a što se para tiče, cijelog svog života sam radila i dobro zarađivala, tako da me nikada niko nije sponzorisao, niti sam imala potrebe i želje za tim. Ono što mene kod muškarca fascinira je zrelost, ostvarenost i uspješnost u svom poslu, vaspitanje, duhovitost kao naravno i to da taj neko ako je sa mnom mora poštovati sve one koji su mi bitni i koje ja volim i obrnuto. A to je danas teško naći i mnogo mlađim djevojkama i ženama.
Poštuje jezike
Sarajevo (Sarajlije) Vam, čini mi se, još nisu oprostile odlazak u Beograd. No, tako nešto, recimo, Čoli ili Bregi nikada nije zamjerano. Da li je možda razlog taj što su oni mnogo prije rata otišli, a Vi ne? I poslije toliko godina, moram tako reći, vrata Sarajeva Vam nisu širom otvorena? Boli li Vas to?
– Sarajevo je grad u kome sam živjela 30 godina, školovala se, udala, rodila svoje dijete i doživjela mnogo divnih stvari, stekla prijatelja i pravila neke prve profesionalane uspjehe. I on će u mom srcu i pamćenju takav zauvijek ostati. Ali, također, nikada nisam mogla sanjati da će se u tom mom gradu u koga sam vjerovala kao u oca i majku desiti tako strašan rat i gdje će se dojučerašnje komšije gledati preko nišana, samo zato što su druge vjere ili nacije! Nikada nikom ne bih poželjela da živi u ratu i doživi strahote rata i to je sve što bih na tu temu dodala. A što sam ostala živjeti u svom stanu u Beogradu koji sam pet godina prije rata kupila i u koji sam jedino u tom trenutku mogla ući i skloniti svoje maloljetno dijete i stare i bolesne roditelje, je nesuvislo pitati! No, bez obzira gdje sam i na kojoj adresi, to nikakve veze nema sa mojom ljubavi prema Sarajevu!
Uvijek su Vam zamjerali na govoru… u Srbiji ste pričali ekavicom, dok u Bosni govorite ijekavski. Neki to zovu poltronizmom? Vaš komentar!
– Govorim, volim i poštujem sve naše jezike i ponosim se time! Kome smeta, njegov problem!
I Vi, poput Harisa Džinovića, u svom gradu (Sarajevu) morate spavati u hotelu s obzirom na to da ste stanove (Ciglane i Ilidža) prodali. Da li je bilo oko toga problema. Da li je bilo nekih sudskih sporova?
– Najveći problem je kad iz svoga gnijezda koje ste godinama svijali, voljeli, planirali živjeti, odete na kratki službeni put i više nikada ne uđete u njega!
Šta ste to tako “strašno” uradili Hanki Paldum pa ona nikako da Vam oprosti?
– Nemam pojma, pitajte nju! Ništa joj nisam učinila nažao…
Već 40 godina vlasnik ste kuće u Lepetanima? Sada, kažete, imate problema jer žele da Vam oduzmu jedan dio zemljišta? Jeste li se uspjeli dogovoriti sa načelnikom opštine? Možda žele neke novce jer znaju da je vlasnica Neda?!
– Ah, što se Lepetana tiče, to je izgleda sada postala praksa da se od placeva ljudi koji stalno ne žive tu, otkidaju kvadrati za razne opštinske potrebe! No, mislim da smo našli zajednički jezik, opština Tivat i ja, i da neću prodati kuću, iako mi je već preko glave briga oko post jugoslovenskih lopovluka!
Volim kuhati
Jeste li pristalica zdrave hrane ili brze kuhinje? Imate li vremena stati za šporet?
– Veoma vodim računa o ishrani, itekako volim kuhati i sama nabavljati namirnice. Volim dalmatinsku, francusku, azijsku kuhinju. Od svega po malo.
Kažu da ste vatreni fan fudbala. Omiljeni tim Vam je… a kao Sarajka kome dajete prednost Želji ili Sarajevu?
– Volim sport, tenis najviše, ali i fudbal i košarku. Nekada sam bila vatreni Željin navijač, kao i Partizanov i Hajdukov! Ali, danas Čelzi i Barsa su najjači!
Nema za mene težeg dana od onog kada sam ostavila majku u dom
Majka Anđa Vam je živa, ali, kako mi rekoše, nalazi se u domu. Pretpostavljam zato što tamo ima 24-satnu potpunu njegu. Jeste li naišli na neke negativne komentare zbog toga i je li Vam bilo teško onog dana kada ste je morali ostaviti tamo?
– Nema za mene težeg dana od onog kada sam morala majku Anđu, koja je cijeli život živjela sa mnom i bila mi sve na svijetu, smjestiti u ustanovu koja ima medicinsku, tj. stručnu brigu za ljude koji su dementni i boluju od Alchajmerove bolesti. Pokušavala sam nekoliko godina sa raznim ženama kod kuće da je paze i njeguju, ali kad se umalo nije izgubila – jednostavno otvorila vrata i izašla iz stana, ne znajući kuda ide, shvatili smo da, na žalost, nismo sposobni da se adekvatno nosimo sa tim problemom i da za nju treba stručna njega! Njena soba je i dalje u mom stanu netaknuta i stalno mislim da će iz nje izaći, da će se naći neki lijek za tu bolest. Zbilja je užasno teško nama gledati je van svoje kuće iako nas gotovo više i ne prepoznaje, što naravno ne znači da je ne pazimo i obilazimo. Pa i nagradu od 1000 eura koju sam nedavno dobila nosim upravo u centar u kome je ona smještena. Uskoro ćemo joj proslaviti i rođendan, ulazak u 90. godinu života.
